Kada se pogleda konačna tabela Evropskog prvenstva za rukometaše do 20 godina, Bosna i Hercegovina završila je na 22. mjestu među 24 reprezentacije.
Za mnoge će to biti samo još jedan rezultat koji ne privlači pažnju.
Ali za one koji godinama prate stanje u bosanskohercegovačkom rukometu, ova generacija donijela je nešto mnogo važnije od samog plasmana – nadu da se, uprkos svim problemima, može graditi budućnost.
Ova priča nije počela u Rumuniji.
Počela je mnogo ranije, zahvaljujući entuzijazmu selektora Alena Hadžića, njegovih saradnika Andrej Bošnjaka i Adam Savića, te grupe igrača koja se u početku gotovo u potpunosti oslanjala na rukometaše Konjuha i Zrinjskog. Vremenom su se priključivali i ostali, a iz okupljanja u okupljanje stvarala se grupa koja je počela vjerovati da može napraviti nešto veliko.
U vremenu kada je rukometni savez često bio tema zbog administrativnih i finansijskih problema, malo ko je vjerovao da će upravo ova generacija napraviti iskorak.
Međutim, ono što nije napravio sistem, napravili su ljudi.
Česta okupljanja, kvalitetne pripreme, svakodnevna komunikacija između stručnog štaba i igrača te stvaranje pravog timskog duha bili su temelj svega što je uslijedilo. Upravo zato najveće zasluge pripadaju ljudima koji su ovu reprezentaciju gradili gotovo od nule.
Kruna tog rada stigla je 2024. godine u Slovačkoj, kada je Bosna i Hercegovina osvojila Evropsko prvenstvo B divizije u konkurenciji do 18 godina. Tim uspjehom izboren je plasman među evropsku elitu i prvi nastup ove generacije na najvećoj kontinentalnoj sceni.
Rumunija je bila novi izazov.
Nažalost, reprezentacija na prvenstvo nije stigla kompletna. Povrede su još ranije udaljile Avdića i Hadžića, a potom su otpali i Dedić te Halilović. Za selekciju koja nema širok izbor igrača to su bili izuzetno teški udarci.
Ipak, ni tada ova ekipa nije odustala.
Pobjede protiv domaćina Rumunije i Turske, kao i remi protiv Poljske, pokazali su da Bosna i Hercegovina nije zalutala među najbolje evropske reprezentacije. Izuzme li se poraz od kasnijeg finaliste Švedske, naši rukometaši u svim ostalim utakmicama bili su ravnopravan protivnik, imali svoje prilike i dokazali da pripadaju ovom društvu.
Zato konačno 22. mjesto ne govori cijelu priču.
Naprotiv.
To je najbolji rezultat jedne muške omladinske rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine na evropskoj smotri i uspjeh koji je ostvaren u okolnostima koje su bile daleko od idealnih.
Na samo prvenstvo putovalo se uz brojne neizvjesnosti, posljednjih godinu dana nije bilo dovoljno okupljanja, pripreme su bile daleko od onoga što imaju evropske rukometne sile, a problemi koji prate bh. rukomet i dalje nisu nestali.
Upravo zbog toga ovaj rezultat vrijedi mnogo više nego što pokazuje konačna tabela.
Posebno kada se zna da pojedine prethodne generacije nisu ni dobile priliku nastupiti na prvenstvima B divizije, a kamoli igrati protiv najboljih evropskih selekcija.
Ova reprezentacija dokazala je da Bosna i Hercegovina posjeduje talent.
Pokazala je da imamo trenere koji znaju razvijati mlade igrače.
Pokazala je da se i u najtežim uslovima može stvoriti tim koji će dostojno predstavljati svoju državu.
Sada je na potezu sistem.
Ova generacija ne smije ostati samo lijepa priča koja će se prepričavati narednih godina. Ona mora postati temelj na kojem će se graditi budućnost bosanskohercegovačkog rukometa.
Jer uspješne reprezentacije ne nastaju slučajno.
One nastaju kada se kvalitetan rad ne prekida nakon jednog prvenstva, nego postane pravilo.
Bosni i Hercegovini nisu potrebne iznimke.
Potrebno joj je da ovakve generacije postanu svakodnevnica.
Ako se to dogodi, možda ćemo se za nekoliko godina upravo na ove momke sjećati kao na generaciju koja nije osvojila medalju, ali je vratila vjeru da bh. rukomet ponovo može pripadati evropskom vrhu.
Redakcija Sportak.ba
