Željezničar je proslavio 105 godina postojanja, a rođendanska večer na Grbavici ponovo je pokazala koliko ovaj klub živi kroz svoje generacije. Jedni su se prisjećali Ivice Osima, Josipa Katalinskog, Mehmeda Baždarevića i evropskih večeri koje su od Željezničara pravile mnogo više od običnog bosanskohercegovačkog kluba. Drugi su prvi put osjetili atmosferu zbog koje se plava boja na Grbavici ne bira, nego nasljeđuje. Između tih generacija stajala je 105 godina duga historija, a na terenu je te večeri stajao Čelik. Završilo je 1:1.
Rezultat je možda pokvario rođendansku proslavu, ali je otvorio mnogo zanimljivije pitanje: šta današnji Željezničar želi ostaviti generacijama koje dolaze? Jer historija je velika prednost, ali nije plan. Željezničar su 1921. godine osnovali željeznički radnici, klub je postao prvak Jugoslavije 1972. godine, igrao finale Kupa Jugoslavije i stigao do polufinala Kupa UEFA 1985. godine. To nisu samo rezultati iz klupske monografije. To je identitet koji je decenijama stvaran na Grbavici i oko nje.
Ali prošlost ne može izaći na teren. Ne može postići gol, razviti mladog igrača, urediti klub niti napraviti višegodišnji sportski plan. Ona može pokazati koliko je Željezničar nekada bio velik, ali ne može garantovati da će takav ponovo biti. Upravo zato najveći izazov svakog velikog kluba nije čuvati uspomene, nego stvoriti nove. Generacije koje danas na Grbavici slušaju priče o Osimu i Katalinskom jednog dana neće moći živjeti samo od tih priča. One će trebati imati svoje utakmice, svoje igrače i svoje evropske večeri.
A tu dolazimo do zanimljivog paradoksa današnjeg Željezničara. Klub koji je historijski izrastao iz domaće škole i generacija igrača koji su nosili njegov identitet danas vodi Španac, a u prvom timu ima čak 12 stranaca. Protiv Čelika je šest igrača iz početne postave bilo van Bosne i Hercegovine. To samo po sebi nije ni uspjeh ni neuspjeh. Moderni fudbal odavno je postao međunarodno tržište i Željezničar nije izolovan od tih pravila. Ali jeste pitanje o kojem vrijedi razgovarati: gdje je granica između međunarodnog kluba i kluba koji polako gubi ono po čemu je bio prepoznatljiv?
Jer Željezničar nikada nije morao imati najveći budžet da bi bio velik. Njegova posebnost bila je u tome što je znao napraviti igrača, razviti trenera i izgraditi ekipu koja je imala svoj karakter. Osim je postao simbol upravo zato što je razumio klub, njegovu školu i sredinu iz koje je došao. Katalinski, Baždarević i brojni drugi nisu bili samo fudbaleri koji su prošli kroz Grbavicu. Oni su postali dio njenog identiteta. Zato omladinska škola ne može biti samo stavka u klupskoj strategiji ili lijepa rečenica u prezentaciji. Mladi igrač mora imati stvaran put od omladinskog pogona do prvog tima.
Naravno, prisustvo stranaca samo po sebi ne znači da Željezničar odustaje od svog identiteta. Naprotiv, kvalitetan strani trener ili igrač može donijeti znanje, novu metodologiju i drugačiji pogled na fudbal. Problem bi nastao tek kada bi međunarodni karakter postao zamjena za vlastitu ideju. Španac na klupi nije problem. Dvanaest stranaca u rosteru nije problem. Problem bi bio ako klub više ne zna šta želi biti.
Zato je pitanje nakon 105. rođendana mnogo veće od toga ko će voditi Željezničar i koliko će stranaca igrati. Klub mora odgovoriti na nekoliko jednostavnih pitanja: kakav fudbal želi igrati, kakve igrače želi razvijati, kakvu ulogu imaju omladinci i postoji li plan koji će preživjeti promjenu trenera, uprave ili nekoliko loših rezultata? Veliki klub nije stabilan kada pronađe trenera koji pobijedi pet utakmica. Stabilan je kada nakon njegovog odlaska zna kojim putem nastavlja.
Grbavica je i dalje najveći dokaz da Željezničar ima ono što se ne može kupiti. Navijače koji dolaze zbog kluba, a ne zbog tabele. Stadion koji nosi emociju. Ime koje ima značenje daleko izvan rezultata jedne sezone. Petak je to ponovo pokazao. Ali upravo zbog toga odgovornost je još veća. Navijači mogu oprostiti poraz, pa i lošu sezonu. Teže će beskonačno prihvatati iste priče o novim počecima bez jasnog puta kojim se ide.
Za 105. rođendan Željezničar je dobio koreografiju, pjesmu, punu Grbavicu i veliki broj uspomena. Najveći poklon, međutim, ne bi bio jedan trofej niti zvučan transfer. Bio bi to klub koji će za pet ili deset godina biti uređeniji nego danas, koji će stvarati svoje igrače, imati prepoznatljiv stil i čvrstu sportsku strategiju. Klub koji neće morati stalno objašnjavati šta je nekada bio, jer će nova generacija imati vlastite razloge da bude ponosna.
Jer Željezničar neće uvijek imati kraj sebe ljude koji pamte 1972. ili Videoton. Jednog dana o njegovoj veličini pričat će generacije koje te trenutke poznaju samo sa starih snimaka. Njima neće biti dovoljno reći šta je Željo nekada bio. Trebat će im pokazati šta ponovo može postati. Željezničar ima prošlost kakvu bi mnogi poželjeli. Sada duguje svojim navijačima budućnost dostojnu te prošlosti.
I.G.
