Postoje trenuci kada nogomet prestane biti igra.
Kada prestane biti pitanje formacije, statistike ili tržišne vrijednosti.
Tada postane pitanje karaktera.
Anel Ahmedhodžić je još jednom poručio da bi se volio vratiti u reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Mnogi su tu izjavu dočekali s oduševljenjem, i nije teško razumjeti zašto. Bosna i Hercegovina ne proizvodi stopere njegovog kvaliteta svakih nekoliko godina. Takvi igrači su rijetkost i svaka reprezentacija želi ih imati.
Ali reprezentacija nikada nije bila puka zbirka najboljih fudbalera.
Da jeste, trofeje bi osvajali oni s najvećim budžetima, a ne oni s najvećim zajedništvom.
Upravo zato riječi Emira Spahića, da dok je sadašnje rukovodstvo Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine Ahmedhodžić neće igrati za reprezentaciju, ne treba posmatrati isključivo kroz prizmu jednog igrača. To je poruka o tome kakvu reprezentaciju Savez želi graditi.
I u tome postoji logika.
Bosna i Hercegovina je predugo bila reprezentacija čije su naslovnice punili sukobi, nesuglasice i podjele. Gotovo svaki kvalifikacioni ciklus donosio je novu krizu, novu aferu ili novo pitanje o tome ko je s kim u dobrim odnosima.
U takvom ambijentu teško je graditi pobjedničku kulturu.
Još teže je graditi autoritet.
A autoritet je valuta bez koje nijedna ozbiljna reprezentacija ne može funkcionisati.
On se ne gradi samo velikim pobjedama.
Gradi se dosljednošću.
Ako jednom donesete odluku, morate biti spremni stati iza nje i onda kada nije popularna. Jer, čim pravila počnu zavisiti od pritiska javnosti ili kvaliteta pojedinca, ona više nisu pravila. Postaju izuzeci.
A izuzeci vrlo brzo postanu pravilo.
To ne znači da vrata pomirenja moraju zauvijek ostati zatvorena.
Naprotiv.
Velike reprezentacije znaju oprostiti.
Ali oprost nikada ne smije izgledati kao kapitulacija.
On mora biti rezultat međusobnog poštovanja, iskrenog razgovora i spremnosti da obje strane priznaju da je reprezentacija važnija od bilo kojeg ličnog nesporazuma.
Emir Spahić danas nosi drugačiju odgovornost nego nekada kada je izlazio na teren s kapitenskom trakom. Njegov posao više nije da ukliza protivničkom napadaču.
Njegov posao je da čuva standarde reprezentacije.
To nije uvijek popularna uloga.
Ali često je upravo ona najteža.
Navijači će uvijek gledati tabelu, rezultate i kvalitet igrača. To je prirodno.
Međutim, ljudi koji vode reprezentaciju moraju razmišljati nekoliko koraka unaprijed. Moraju voditi računa o tome kakvu poruku šalju svlačionici, mladim reprezentativcima i svima koji će jednog dana obući dres Bosne i Hercegovine.
Jer dres nije privilegija samo zbog kvaliteta.
On je prije svega odgovornost.
Možda će jednog dana Ahmedhodžić ponovo obući dres Bosne i Hercegovine. To bi, bez sumnje, ojačalo ekipu na terenu.
Ali, ako se to dogodi, ne smije izgledati kao pobjeda jednog čovjeka nad Savezom.
Mora izgledati kao pobjeda principa, međusobnog poštovanja i reprezentacije.
Jer u ozbiljnom nogometu najveće pobjede često se ne ostvaruju na travnjaku.
One se ostvaruju iza zatvorenih vrata, kada ljudi stave grb ispred vlastitog ega.
Redakcija Sportak.ba
