Postoji jedna zanimljiva priča iz djetinjstva Usaina Bolta koja mnogo govori o važnosti igre u razvoju djeteta.
Danas ga pamtimo kao jednog od najvećih sportista svih vremena. Osvojio je osam olimpijskih zlatnih medalja, 11 svjetskih zlata i postavio svjetske rekorde na 100 i 200 metara koji su i danas među najpoznatijim dostignućima u historiji atletike. Njegovih 9,58 sekundi na 100 metara i 19,19 na 200 metara postali su simboli ljudske brzine.
Ali prije svih tih medalja, rekorda i velikih stadiona postojao je samo dječak iz malog jamajčanskog mjesta Sherwood Content koji je najviše volio igru.
Bolt je kao dječak gotovo svakodnevno igrao fudbal. I sam je kasnije govorio kako je odrastao igrajući sportove na ulici i provodeći vrijeme napolju.
A iz njegovih priča o djetinjstvu dolazi i jedna posebno zanimljiva anegdota.
Bolt je kao dječak gotovo svakodnevno igrao fudbal na brdu. Otac mu nije dopuštao da ide na teren, ali ga je majka puštala kada otac ode na posao. Dogovor je bio da se vrati prije oca.
Dok bi se igrao, stalno je osluškivao put kojim se otac vraćao kući. Kada bi čuo motor kako se približava, prekidao bi igru i kretao u sprint nizbrdo prema kući kako bi stigao prije njega. Tu priču Bolt je opisao u svojoj autobiografiji.
Taj zvuk postao svojevrsni signal za mladog Bolta.
Nije trčao zato što mu je neko rekao da mora trenirati sprint.
Nije trčao zbog medalje.
Nije trčao zbog novca.
Trčao je jer je želio nastaviti igru i sutra.
Dijete ne treba trenirati kao odrasli
I upravo je tu najveća poruka ove priče.
Kada bismo djetetu rekli: „Svaki dan trči nekoliko metara nizbrdo i jednog dana ćeš biti prvak svijeta“, to bi za dijete vrlo brzo moglo postati mučenje.
Možemo ga nagraditi jednom, dva ili tri puta, ali dugoročno ne možemo očekivati da će nagrada sama po sebi stvoriti unutrašnju motivaciju.
Dijete motiviše igra.
Kroz igru dijete trči, skače, mijenja pravac, razvija koordinaciju, brzinu, ravnotežu i reakciju, a da pritom uopće ne razmišlja o tome da „trenira“.
Zbog toga igra nije gubljenje vremena. Ona je jedan od najprirodnijih načina na koji dijete razvija svoje motoričke sposobnosti.
Bolt nije bio proizvod jednog treninga
Naravno, bilo bi pogrešno ovu priču predstaviti kao dokaz da je Usain Bolt postao svjetski šampion samo zato što je kao dječak trčao kući pred očevim motorom.
Bolt je kasnije imao vrhunske trenere, ozbiljan sistem rada, sate treninga, specifičnu atletsku pripremu i ogromnu disciplinu.
I sam je govorio da talenat bez posvećenosti nije dovoljan. Njegov put prema vrhu počeo je još u školi, gdje je vrlo rano pokazao izuzetnu brzinu. Sa 12 godina već je bio najbrži učenik svoje škole na 100 metara, dok je kao 15-godišnjak osvojio svjetsko juniorsko zlato na 200 metara.
Ali prije svega toga postojala je ljubav prema sportu.
Fudbal, trčanje i bezbroj dječijih igara bili su dio njegovog odrastanja.
Od dječije igre do osam olimpijskih zlata
Rezultat tog puta danas je gotovo nestvaran.
Bolt je na Olimpijskim igrama osvojio osam zlatnih medalja, a bio je olimpijski prvak na 100 i 200 metara na tri uzastopne Olimpijade Pekingu 2008, Londonu 2012. i Riju 2016. godine.
Na svjetskim prvenstvima osvojio je čak 11 zlatnih medalja.
Ali kada se pogleda početak njegove priče, Bolt je jednostavno bio dijete koje je željelo biti napolju i igrati se.
Ne trebamo djecu pretvarati u male profesionalce
Zato Bolt nije primjer koji trebamo slijepo kopirati.
On je primjer koji trebamo razumjeti.
Ne trebamo djecu tjerati da treniraju kao odrasli. Ne trebamo od svakog djeteta praviti budućeg olimpijca. I ne trebamo svaku igru pretvarati u trening.
Treba im omogućiti da se kreću, igraju, istražuju, takmiče, griješe i ponovo pokušavaju.
Jer dok dijete igra fudbal, možda razvija brzinu.
Dok skače, možda razvija koordinaciju.
Dok mijenja pravac, možda razvija reakciju i ravnotežu.
Jer budući šampion ne mora početi kao mali profesionalac.
Ponekad treba samo biti dijete.
Junus Čajdin
