Premier liga je takmičenje u kojem jedna sudijska odluka može vrijediti milione, promijeniti borbu za titulu, evropska mjesta ili opstanak. Zato priznanje jednog od najpoznatijih engleskih sudija Mikea Deana otvara pitanje koje je mnogo ozbiljnije od obične anegdote iz svlačionice. Dean je otkrio da su sudije iz zabave znale postavljati sebi neobične izazove, uključujući pokušaj da što duže vode utakmicu bez zvižduka.
Gostujući u podcastu Jamie Vardy's Having a Party, Dean je priznao da je nekoliko puta u Premier ligi izdržao 20 ili 25 minuta bez upotrebe zviždaljke, dok je u drugoj „igri“ pokušavao što duže ostati unutar centralnog kruga. Jednom je, prema vlastitim riječima, uspio ostati tamo približno 15 minuta. Dean je sve predstavio kao zabavu i šalu s pomoćnim sudijama, ali problem je u tome što pozicija sudije na terenu direktno utiče na njegovu sposobnost da procijeni duele, igranje rukom, udarce bez lopte i potencijalne sukobe.
Dean nije rekao na kojim je utakmicama provodio te izazove, pa je nemoguće utvrditi jesu li tokom tih perioda propušteni prekršaji ili druge važne situacije. Nema dokaza da je namjerno uticao na rezultate utakmica, ali njegovo priznanje ipak otvara neugodno pitanje. Ako je sudija svjesno pokušavao ostvariti privatni izazov, je li u tim trenucima njegov fokus bio potpuno na utakmici i donošenju najboljih mogućih odluka?
Težinu priči daje i Deanova karijera. On je vodio 553 utakmice Premier lige, više od bilo kojeg drugog sudije, a pokazao je i najviše crvenih kartona u historiji takmičenja. Još kontroverznije priznanje stiglo je nakon njegovog penzionisanja. Dean je otkrio da tokom utakmice Chelseaja i Tottenhama 2022. godine nije pozvao Anthonyja Taylora da pregleda povlačenje Marca Cucurelle za kosu, objasnivši da svom kolegi i prijatelju nije želio stvarati dodatne probleme nakon teške utakmice.
Upravo taj slučaj pokazuje zašto priča nadilazi običnu sudijsku grešku. Pogrešna procjena u djeliću sekunde sastavni je dio fudbala. Nešto sasvim drugo je svjesno odlučiti da ne reagujete kada postoji mogućnost VAR intervencije, posebno ako na odluku utiče želja da zaštitite kolegu. U Premier ligi posljedice mogu biti ogromne, jer jedna odluka može promijeniti rezultat, tabelu, evropski plasman ili borbu za opstanak.
VAR je trebao povećati povjerenje u suđenje, ali tehnologija sama po sebi ne može riješiti ljudski faktor. Kamera može pokazati šta se dogodilo, ali ne može natjerati sudiju da reaguje. Deanova priznanja zato dodatno hrane sumnje navijača koji već godinama imaju osjećaj da sudijska organizacija funkcioniše kao zatvoren krug u kojem kolegijalnost ponekad postaje važnija od potpune objektivnosti. To, međutim, ne znači da treba svaku sudijsku grešku automatski povezivati s namjerom ili korupcijom.
Najveći problem za Premier ligu upravo je povjerenje. Klubovi ulažu stotine miliona funti, treneri zbog rezultata gube poslove, igrači se bore za karijere, a navijači plaćaju ogromne iznose da bi gledali svoje ekipe. Kada bivši sudija govori da je tokom utakmica igrao privatne igre ili da nije želio kolegi stvoriti problem pozivanjem na VAR, sasvim je razumljivo što javnost počinje postavljati neugodna pitanja.
Mike Dean danas svoje priče može prepričavati kroz smijeh jer više ne izlazi na teren. Za igrače, trenere i navijače njegove anegdote ipak imaju potpuno drugačiju težinu. Možda nikada nećemo saznati na kojim je utakmicama pokušavao 25 minuta ne koristiti zviždaljku niti kada je odlučio ostati u centralnom krugu. Upravo ta nepoznanica ostavlja najviše prostora za sumnju. Sudije traže povjerenje kada pogriješe, ali ako žele da ga zadrže, moraju razumjeti zašto ovakva priznanja navijačima daju razlog da ih preispituju i onda kada su njihove odluke ispravne.
I.G.
