U futsalu, baš kao i u svakoj umjetnosti u kojoj se traže stotinke i milimetri, najljepše kompozicije nastaju iz spoja prividno nespojivih krajnosti. Kada na parket uđete s Dejanom Pavlovićem i Vladimirom Džombićem, ne dobijate samo dva prekaljena igrača, već savršeno izbalansiranu futsal simfoniju. Jedna precizno vođena desna noga i jedna razorna ljevica godinama pišu historiju Premijer lige Bosne i Hercegovine, a njihovi putevi, isprepletani kroz uspone, titule i golove, ponovo su se spojili prošle sezone, u dresu Broda.
Dejan Pavlović (rođen 25.10.1991.) arhitekt je futsal igre u najčistijem obliku. On je čovjek koji ne trči više nego što je potrebno, jer lopta u njegovim nogama slavi geometriju, dešnjak sa savršenim pregledom igre, sposoban da jednim pasom pokida protivničke linije i prevari čitavu odbranu. Naspram njega stoji Vladimir Džombić (14.04.1989.), prekaljeni majstor čija ljevica u sebi krije pravu grmljavinu. Igrač s “topom u nozi”, Džombić unosi silinu i prepoznatljivu drskost u završnici, dok obojica u igri četiri na četiri, a posebno u taktici s igračem više u polju, funkcionišu poput dobro naštimanog mehanizma koji bez greške pronalazi put do mreže.
Rijetkost je sresti igrače čije se biografije tako prirodno dopunjuju. Dok je Džombić svoje prve premijerligaške kilometre sakupljao guleći koljena u Čelincu i Sokratesu, Pavlović je od samog početka učio kako se osvajaju trofeji. U dresu tada dominirajućeg Mostar SG-a, Pavlović je u četiri sezone ubilježio čak tri titule šampiona, ugradivši sebe u zlatno doba mostarskog futsala. Prvi Džombićev šampionski bljesak stigao je u specifičnoj “korona sezoni” (2019/20.), kada je sa 13 pogodaka bio jedna od ključnih poluga tuzlanskog Salinesa na putu do trona.
Sudbina ih je prvi put zvanično spojila u dresu Policajca tokom sezone 2020/21. Ipak, bila je to tek uvertira za ono što će uslijediti u Bijeljini. Sezona 2022/23. ostat će upisana zlatnim slovima u karijerama obojice, kao članovi bijeljinskog Radnika, napravili su senzaciju kakva se rijetko viđa i s novim premijerligašem odmah podigli šampionski pehar. Džombić je te sezone odigrao u transu i mreže rešetao čak 22 puta, dok je Pavlović s pozicije režisera mirno diktirao tempo te šampionske rapsodije.
Put ih je nakon toga nakratko razdvojio, ali samo da bi Džombić potvrdio status “čovjeka za titule”. Prešao je u Bubamaru, izborio Premijer ligu, a potom u sezoni 2024/25. stigao do svog trećeg šampionskog prstena s trećim različitim klubom. S druge strane, Pavlović je nastavio sakupljati kilometre i pogotke u elitnom rangu, dostigavši ukupnu cifru od 77 golova u elitnom bh. takmičenju. Džombić je, pak, na toj vječnoj listi stao na brojci 88.
Zajedno, to je 165 puta podignutih ruku u znak slavlja i sedam pehara namijenjenih prvaku države, četiri Pavlovićeva (tri s Mostarom i jedan s Radnikom) i tri Džombićeva (Salines, Radnik, Bubamara). Prošle sezone njihove su se staze ponovo ukrstile u Brodu, a činjenica da će i u narednom šampionatu nositi isti dres garancija je da taj specifični spoj još uvijek nije završen. Dva različita karaktera, dva drugačija profila, ali jedna zajednička strast i klasa koja se ne kupuje, priča o Džombiću i Pavloviću ostaje jedno od najljepših svjedočanstava bh. futsala.
Muamer Šehić
