Da li veliki klubovi prepoznaju talente na vrijeme? U omladinskom fudbalu minutaža vrijedi više od velikog imena

Koliko mladih fudbalera ostane nedovoljno iskorišteno jer ne dobiju priliku u pravom trenutku? Da li je za razvoj talentovanog igrača važnije nositi dres velikog kluba ili redovno igrati? Primjer mladog veznjaka Benjamina Rahmana, koji je Željezničar zamijenio Slavijom, pokazuje zašto se o ovim pitanjima mora ozbiljnije razgovarati.

Omladinski pogoni najvećih bosanskohercegovačkih klubova svake godine okupljaju veliki broj talentovanih fudbalera. Za mnoge dječake dolazak u Željezničar, Sarajevo, Zrinjski ili Borac predstavlja ostvarenje prvog velikog sportskog cilja. Međutim, samo ime kluba ne garantuje razvoj, a godine provedene u njegovim mlađim kategorijama ne moraju nužno značiti i kvalitetan napredak.

U uzrastu od 16 do 19 godina, kada se mladi fudbaleri približavaju seniorskom fudbalu, posebno je važan kontinuitet nastupa. Trening može unaprijediti tehniku, fizičku spremu i razumijevanje taktike, ali utakmica donosi situacije koje se teško mogu u potpunosti simulirati. Donošenje odluka pod pritiskom, reakcija nakon greške, odgovornost u završnici i prilagođavanje protivniku razvijaju se kroz stvarno takmičenje.

Zbog toga se nameće pitanje koliko je za mladog fudbalera korisno ostati u velikom klubu ako veći dio sezone provodi na klupi. U takvim okolnostima prelazak u manju sredinu, gdje će redovno igrati, može biti važniji od prestiža koji donosi grb na dresu.

Kako veliki klubovi biraju kome će pružiti priliku?

Selekcija mladih fudbalera jedan je od najosjetljivijih dijelova rada omladinskih škola. Treneri moraju procjenjivati tehničke i fizičke kvalitete, taktičko razumijevanje, odnos prema obavezama i potencijal za napredak. Istovremeno se od njihovih ekipa često očekuju dobri rezultati, što može stvoriti pritisak da prednost dobiju trenutno spremniji igrači.

Problem nastaje kada se trenutna fizička razvijenost ili učinak u određenom uzrastu poistovjete s dugoročnim potencijalom. Neki fudbaleri ranije sazrijevaju i lakše se nameću snagom i brzinom, dok drugima treba više vremena da razviju fizičke predispozicije. To ne znači da će današnji najbolji junior nužno biti i najbolji senior.

Zato kvalitetna selekcija ne bi smjela završavati odlukom ko će igrati narednog vikenda. Jednako je važno imati plan za fudbalere koji trenutno nisu među prvih jedanaest. Hoće li dobiti priliku u drugoj ulozi, dodatni individualni rad, posudbu ili preporuku da razvoj nastave u sredini gdje će igrati?

Bez takvog pristupa postoji rizik da pojedini talenti napuste klub prije nego što dobiju dovoljno prilika da pokažu svoje mogućnosti.

Primjer iz Slavije: Veznjak koji asistira objema nogama

Zanimljiv primjer dolazi iz juniorske Premijer lige Bosne i Hercegovine. Osamnaestogodišnji Benjamin Rahman, koji je prošao dio omladinskog pogona Željezničara, početkom augusta prešao je u Slaviju iz Istočnog Sarajeva.

U Željezničaru nije imao željenu minutažu, pa je, umjesto da nastavi čekati priliku, odlučio promijeniti sredinu. U Slaviji je dobio znatno više prostora za nastupe, što se, s obzirom na njegove igre ove sezone, pokazalo kao dobar potez. Posebnu pažnju privlači snimak sa utakmice protiv Širokog Brijega na kojoj je dva puta asistirao saigračima, jednom lijevom, a drugi put desnom nogom.

Sposobnost kvalitetnog završnog dodavanja objema nogama vrijedna je karakteristika, naročito za centralnog veznog igrača. Mnogi mladi fudbaleri imaju izraženu dominantnu nogu i nastoje namjestiti loptu upravo na nju, što protivniku daje dodatno vrijeme za reakciju. Igrač koji može precizno dodati i lijevom i desnom ima više mogućnosti da brzo pronađe saigrača.

Takav kvalitet sam po sebi nije garancija velike karijere, ali je tehnička osobina koju vrijedi prepoznati i razvijati. U Rahmanovom slučaju posebno je zanimljivo što je nakon promjene sredine dobio više prilika da je pokaže na utakmicama.

Njegov primjer ne dokazuje da je Željezničar pogriješio u procjeni. Za takav zaključak trebalo bi znati kakva je bila konkurencija na njegovoj poziciji, kako je trenirao i šta su treneri očekivali od njega. Ipak, nameće se šire pitanje: koliko mladih fudbalera s korisnim, možda i rjeđim tehničkim kvalitetima ostane u drugom planu jer se ne uklapaju u trenutne potrebe ekipe?

Razvoj igrača i rezultat omladinske ekipe nisu uvijek isto

Omladinski fudbal ima takmičarsku dimenziju i sasvim je razumljivo da klubovi žele osvajati prvenstva. Međutim, uspješnost omladinskog pogona ne može se mjeriti isključivo brojem trofeja u juniorskoj ili kadetskoj konkurenciji.

Mnogo važniji pokazatelj dugoročnog rada jeste koliko igrača uspije preći u seniorski fudbal, koliko ih se zadrži na ozbiljnom nivou i jesu li tokom odrastanja dobili odgovarajuće uslove za napredak.

To ne znači da svaki talentovani dječak mora imati zagarantovano mjesto u početnoj postavi. Minutaža se mora zaslužiti, ali klubovi bi trebali imati jasne razvojne puteve i za one koji trenutno nisu prvi izbor. Nekome će odgovarati jača konkurencija na treninzima, dok će drugome više koristiti 90 minuta svake sedmice u drugom klubu.

Upravo zato odlazak iz poznatijeg kluba ne mora predstavljati neuspjeh. Ponekad je to razumna odluka kojom mladi fudbaler dobija priliku da izgradi samopouzdanje i preuzme odgovornost koju ranije nije imao.

Šta je zapravo uspjeh omladinske škole?

Ako mladi fudbaler s izraženim tehničkim kvalitetima godinama ostaje bez ozbiljnije minutaže, vrijedi preispitati je li za njega pronađen odgovarajući razvojni put. Jednako tako, ako nakon promjene sredine počne igrati redovno, potrebno je pratiti njegov napredak kroz duži period, a ne donositi zaključke na osnovu nekoliko poteza.

Priča o Benjaminu Rahmanu zato je zanimljiv povod za razgovor koji se tiče mnogo većeg broja mladih igrača u Bosni i Hercegovini.

Koliko su naši klubovi spremni individualno pristupiti razvoju fudbalera? Koliko pažnje posvećuju onima koji se sporije nameću? I koliko često se pri izboru sredine za nastavak karijere vodi računa o stvarnim mogućnostima za igru, a ne o imenu kluba?

Odgovori na ta pitanja mogu biti važniji za budućnost bosanskohercegovačkog fudbala od bilo kojeg pojedinačnog rezultata u omladinskim ligama.