Andrea Pirlo je tokom igračke karijere uvijek znao gdje će lopta završiti nekoliko sekundi prije svih ostalih. Italijanski nogometni savez danas ne zna ni gdje će završiti njegov sljedeći potez.
Čovjek koji je nekada jednim dodirom smirivao cijeli stadion više nije kandidat za selektora Italije. Nije otpao zbog pogrešne formacije, slabih rezultata ili nedostatka autoriteta. Njegovu kandidaturu presjekla je saradnja s ruskom kladioničarskom kompanijom Fonbet.
Pirlo je bio globalni ambasador ove kompanije, a pažnju italijanske javnosti posebno je privuklo njegovo pojavljivanje na događaju u Moskvi. U okolnostima rata u Ukrajini takav angažman više se nije posmatrao samo kao običan sponzorski ugovor.
Dio italijanskih političara i predstavnika Nogometnog saveza smatrao je da bi njegovo imenovanje predstavljalo ozbiljan reputacijski problem za reprezentaciju.
Pirlo je odbacio političke interpretacije. Poručio je da je riječ o isključivo komercijalnoj i sportskoj saradnji te da su svi njegovi profesionalni angažmani bili u skladu sa zakonima.
Ipak, pritisak je postao prevelik. Formalno se povukao iz utrke, ali tek nakon što je postalo jasno da njegovo imenovanje nema potrebnu podršku. Reuters navodi da je Pirlo odustao od kandidature nakon sve snažnijih kritika zbog povezanosti s Fonbetom.
Italija je tako dobila još jednu krizu, iako još nije riješila ni prethodnu.
Ovo više nije samo priča o Pirlu, jednoj kladionici ili jednom događaju u Moskvi. Ovo je priča o velikoj nogometnoj naciji koja se već godinama ponaša kao da joj slavna prošlost garantuje sigurnu budućnost.
Italija je četiri puta bila prvak svijeta. Njena historija nosi imena Meazze, Rive, Baresija, Maldinija, Baggija, Tottija, Cannavara i Buffona. To je zemlja koja je od odbrane napravila umjetnost, od taktike nauku, a od plavog dresa jednu od najvećih institucija svjetskog sporta.
Sada je to reprezentacija koja je propustila tri uzastopna svjetska prvenstva.
Posljednji udarac nanijela joj je Bosna i Hercegovina, nakon čega je Gennaro Gattuso napustio selektorsku poziciju, a Paolo Maldini dobio zadatak da obnovi urušeni sistem.
Nekadašnji kapiten imenovan je tehničkim direktorom 11. jula, s ugovorom do 2028. godine. Njegov prvi veliki zadatak bio je pronaći novog selektora.
Samo nešto više od dvije sedmice kasnije, ta obnova već izgleda kao još jedna borba za kontrolu.
Pep Guardiola i Carlo Ancelotti prethodno su odbili ponude, a zatim je propala i Pirlova kandidatura, koju je snažno podržavao upravo Maldini. Prema navodima Associated Pressa, cijeli slučaj mogao bi dovesti u pitanje i Maldinijev ostanak na funkciji.
Ako se to dogodi, Italija neće ostati samo bez selektora. Ostat će i bez čovjeka kojem je tek povjerila rekonstrukciju reprezentacije.
Naravno, Pirlo nije predstavljao sigurnu garanciju uspjeha. Veliki nogometaš ne postaje automatski veliki trener. Njegova trenerska biografija nema ni približno istu težinu kao njegova igračka karijera.
Juventus je vodio samo jednu sezonu, dok njegovi kasniji angažmani u Turskoj, Sampdoriji i Dubaiju nisu ponudili dovoljno dokaza da može iznijeti ovako zahtjevan projekat.
Zbog toga je potpuno legitimno postaviti pitanje je li Pirlo uopće bio najbolji stručni izbor za posrnulu reprezentaciju.
Italiji možda nije potreban simbol prošlosti, nego trener s dokazanim rezultatima, jasnom metodologijom i dovoljno snažnim autoritetom da provede smjenu generacija. Pirlo je mogao ponuditi veliko ime, eleganciju i razumijevanje igre, ali nije mogao garantovati da će riješiti probleme koji su mnogo dublji od selektorske klupe.
Međutim, ako je bio pogrešan kandidat, Italija ga je trebala odbiti zbog nogometnih razloga: rezultata, iskustva ili vizije. Ako je njegova saradnja s Fonbetom bila neprihvatljiva, onda je to moralo biti provjereno prije nego što su razgovori stigli tako daleko.
Ozbiljne federacije ne proučavaju biografiju kandidata tek kada je dogovor gotovo postignut. Ne dopuštaju da novoimenovani tehnički direktor izgubi svoju prvu veliku institucionalnu bitku.
Također, ne pretvaraju izbor selektora u političku predstavu dok reprezentacija još pokušava razumjeti kako je tri puta zaredom ostala bez nastupa na Svjetskom prvenstvu.
Italija trenutno djeluje kao ekipa s nekoliko kapitena, ali bez čovjeka za kormilom.
Savez traži novu viziju. Političari traže moralnu odgovornost. Javnost traži krivca. Navijači samo žele reprezentaciju koje se ponovo neće stidjeti. Svi govore o povratku na vrh, ali niko ne može odgovoriti na najjednostavnije pitanje: ko donosi konačne odluke?
Najveći problem Azzurra zato nije nedostatak poznatih trenera. Problem je kultura improvizacije prikrivena velikim prezimenima.
Dovede se Maldini kako bi projekat dobio vjerodostojnost. Pozove se Pirlo kako bi se probudila nostalgija. Spomenu se Guardiola i Ancelotti kako bi plan zvučao veličanstveno. Međutim, reprezentacija se ne obnavlja imenima, naslovnicama i uspomenama.
Obnavlja se jasnom podjelom odgovornosti, dugoročnim planom, razvojem mladih nogometaša i savezom koji zna šta želi prije nego što izađe pred javnost.
Pirlo možda nikada nije bio pravo rješenje za Italiju. Njegova povezanost s Fonbetom u trenutnoj političkoj situaciji svakako je predstavljala problem koji Savez nije mogao jednostavno ignorisati.
Nekada je bio arhitekta igre. Danas je postao simbol države koja očajnički pokušava pronaći nacrt vlastite nogometne budućnosti.
I.G.
