Znate li ko je Mirsad Begić? Majstor futsala sa 213 golova i pričom koja zaslužuje poštovanje!

Postoje igrači čiju vrijednost najbolje opisuju statistika i osvojeni trofeji, ali postoje i oni koji na terenu ostavljaju mnogo dublji trag. Oni kojima nije potrebno mnogo riječi da bi pokazali autoritet, koji ne traže pažnju, ali je svojim potezima neizbježno privlače. Mirsad Begić pripada upravo toj grupi. Futsaler koji je još kao veoma mlad zakoračio među seniore i brzo pokazao da godine ne moraju biti prepreka da postaneš jedan od najvažnijih igrača ekipe.

Dok su mnogi njegovi vršnjaci tek stjecali prva ozbiljnija seniorska iskustva, Begić je već preuzimao odgovornost na terenu, nerijetko okružen znatno starijim i iskusnijim saigračima. Nije to radio velikim riječima niti nametanjem autoriteta. Njegova igra govorila je dovoljno. Kada je lopta u njegovim nogama, saigrači znaju da se nešto sprema, a protivnici da ih očekuje ozbiljan problem. Upravo ta sposobnost da prepozna situaciju, organizuje napad, “proda prekid”, pronađe saigrača ili sam završi akciju godinama ga čini jednim od najprepoznatljivijih futsalera na terenima Prve lige Federacije Bosne i Hercegovine.

Begić je igrač od kojeg često počinje gotovo sve što njegova ekipa radi u napadu. Nije klasični strijelac koji čeka priliku pred protivničkim golom. Naprotiv, učestvuje u izgradnji igre, kreira prostor, povezuje saigrače i preuzima odgovornost onda kada je najpotrebnije. Ipak, bez obzira na to koliko je udaljen od protivničkog gola ili kakvu ulogu ima u određenoj akciji, uvijek pronalazi način da bude opasan. A koliko je zapravo opasan, najbolje pokazuje statistika koja zaslužuje posebno mjesto u priči o njegovoj karijeri.

U 168 utakmica Prve lige Federacije BiH postigao je nevjerovatnih 213 golova. Brojke su to koje ga svrstavaju među najubojitije igrače koji su nastupali u ovom takmičenju, a sasvim je moguće da je riječ i o najboljem strijelcu u njegovoj historiji. Zvanična i potpuna evidencija svih prethodnih sezona nije dostupna kako bi se takav podatak mogao sa sigurnošću potvrditi, ali i bez historijskog rekorda jasno je da se radi o učinku kakvim se može pohvaliti izuzetno mali broj futsalera.

Posebnu težinu ovim brojkama daje kontinuitet. Begić nije bio igrač jedne izuzetne sezone, niti neko ko je nakratko bljesnuo pa nestao sa scene. Njegova golgeterska priča traje više od decenije. Najbolji strijelac Prve lige Federacije BiH bio je u sezonama 2014/15. i 2024/25, što znači da je između njegove dvije golgeterske krune prošlo punih deset godina. Uz to, četiri puta je završavao kao najbolji strijelac grupe u kojoj je nastupao, prije doigravanja za plasman u Premijer ligu BiH. Malo koji podatak bolje oslikava njegovu dugovječnost, kvalitet i sposobnost da iz godine u godinu ostane među najboljima.

Njegovi sportski počeci vezani su za Cazin i FK Krajina, klub u kojem je prošao omladinske selekcije i napravio prve ozbiljne fudbalske korake. Međutim, ljubav prema igri na manjem terenu vremenom je postajala sve snažnija. U MNK Bubamara pronašao je sredinu u kojoj je mogao pokazati sve ono što ga karakteriše kao igrača. Bio je dio generacija koje su godinama pokušavale izboriti plasman u elitni rang bosanskohercegovačkog futsala, ali su često ostajale nadomak velikog cilja.

Bubamara je u međuvremenu izrasla u jedan od najznačajnijih futsal kolektiva u Bosni i Hercegovini, a Begićev put odveo ga je prema jednoj drugačijoj, ali za njega posebno emotivnoj sportskoj priči. Futsal klub Konjodor postao je mnogo više od ekipe za koju nastupa. Klub nastao iz zajedničkog igranja i druženja na turnirima pretvorio se u takmičarski kolektiv, a Begić je postao njegov kapiten, predvodnik na terenu, najbolji strijelac i jedan od najvećih ljubimaca navijača.

Upravo se u Konjodoru najbolje vidi koliko jedan igrač može značiti sredini iz koje dolazi. Begić ne igra samo za rezultat i ličnu statistiku. Za njega posebnu vrijednost imaju ljudi na tribinama, poznata lica koja prate ekipu i osjećaj pripadnosti koji se ne može izmjeriti brojem golova. U vremenu kada se sportski uspjeh često posmatra isključivo kroz rang takmičenja i osvojene trofeje, njegova priča podsjeća da postoje i drugačiji motivi. Nekada je najveći ponos upravo nositi kapitensku traku kluba koji doživljavaš kao svoj.

Iako je godinama bio među najboljim pojedincima Prve lige Federacije BiH, Begić nikada nije zaigrao u Premijer ligi BiH. To je možda i najveći sportski paradoks njegove karijere. Futsaler sa više od 200 prvenstvenih golova, dvije titule najboljeg strijelca lige i brojnim individualnim priznanjima nije dobio priliku da se okuša u najvišem rangu. Ipak, iz njegovih riječi ne može se osjetiti gorčina. Naprotiv, i dalje govori o novim izazovima, novim golovima i želji da Konjodor vrati tamo gdje smatra da mu je mjesto.

Ove sezone pred njim je drugačiji izazov. Nakon ispadanja Konjodora iz Prve lige Federacije BiH, Begić će prvi put osjetiti takmičenje u nižem rangu. Za nekoga s njegovim iskustvom i učinkom to bi možda bio razlog za promjenu sredine, ali kapiten Konjodora na stvari gleda drugačije. Svjestan je da ekipa nije ispunila očekivanja i vjeruje da upravo oni koji su bili dio neuspjeha moraju preuzeti odgovornost za povratak.

No, fudbal i futsal nisu jedine stvari kojima je posvetio život. Već više od deset godina Begić radi i kao trener mlađih kategorija, prenoseći iskustvo i znanje na generacije koje tek započinju svoje sportske puteve. Kroz Nogometnu školu Talent i omladinske selekcije FK Krajina Cazin nastoji djeci približiti vrijednosti koje su oblikovale i njegovu karijeru. Pritom mu, kako sam naglašava, nije najvažnije koliko će budućih profesionalnih fudbalera izaći iz njegovih ekipa, nego kakvi će ljudi postati.

O njegovim počecima, godinama provedenim u Bubamari, posebnoj vezi s Konjodorom, impresivnom golgeterskom učinku i radu s mladima razgovarali smo s Mirsadom Begićem, čovjekom koji je veliki dio života posvetio fudbalu i futsalu.

INTERVJU: Mirsad Begić za Sportak.ba

Tvoji seniorski počeci vezani su za Cazin. Igrao si fudbal za Krajinu, a uporedo futsal za Bubamaru. Možeš li nam otkriti kako je izgledao tvoj sportski put prije seniorskih nastupa i kakva sjećanja nosiš iz omladinskih kategorija?

„U FK Krajina počeo sam trenirati nogomet otprilike 2005. godine i u tom klubu prošao sam sve takmičarske selekcije. To je klub koji za mene ima posebno mjesto i za koji sam vezan i danas. Već otprilike 20 godina sam njegov član, prvo kao igrač, a posljednjih godina i kao trener omladinskih selekcija.

Oko 2011. godine počeo sam igrati futsal u Bubamari, kod trenera Šerifa Rekića i Vahida Ćoralića, koji je u tom periodu bio i igrač te, mogu slobodno reći, produžena ruka trenera.

Mnogo sam se ljepše osjećao igrajući futsal, tako da sam redovno i sve češće ‘bježao’ na futsal. Vremenom je postalo nemoguće pratiti oba sporta. Prije nekoliko godina i zvanično sam prestao igrati nogomet jer mi je bilo sve teže uskladiti obaveze, pa sam se u potpunosti okrenuo futsalu.“

U godinama kada si nastupao za Bubamaru gledali smo mnogo kvalitetnih futsalera, ali uvijek je nedostajalo ono malo sreće ili jedan korak da izborite plasman u Premijer ligu BiH. Danas je Bubamara izrasla u dominantnu snagu bosanskohercegovačkog futsala. Kako gledaš na taj razvoj kluba i koliko ti znači što si i sam bio dio njegove historije?

„U Bubamari je uvijek bilo izuzetno kvalitetnih igrača i uvijek su nas nijanse dijelile od plasmana u viši rang. Posebno od samog osnivanja kluba, kroz Bubamaru su prošle generacije igrača koje su na našim prostorima obilježile mali fudbal, a kasnije i futsal.

U nekoliko navrata igrali smo doigravanje, ali nismo imali sreće i nekako nam je uvijek nedostajao taj posljednji korak da izborimo Premijer ligu.

Bubamara je u međuvremenu napravila veliki iskorak i podigla ljestvicu bosanskohercegovačkog futsala na viši nivo. Trenutno, ali i posljednjih nekoliko godina, u klubu nastupaju igrači koji su ostvarili zapažene rezultate tokom svojih karijera. Sigurno su od velike pomoći domaćim igračima, koji uz njih mogu samo napredovati.

Bubamara je definitivno veliko osvježenje posljednjih godina i vjerujem da će nastaviti u tom pravcu, kako rezultatski tako i organizacijski.“

Formiranjem Futsal kluba Konjodor počela je jedna posebna priča u tvojoj karijeri. Danas si kapiten, najbolji strijelac, jedan od lidera ekipe i veliki ljubimac navijača. Kako je zapravo nastala ideja o osnivanju kluba i kakav je osjećaj igrati za nešto što doživljavaš kao svoje?

„Ideja o Futsal klubu Konjodor nastala je kroz turnire i naše zajedničko igranje tokom godina. Negdje 2015. godine priključio sam se ekipi Konjodora koja je nastupala na turnirima i njen član ostao sam sve do danas.

Vremenom se pojavila želja da krenemo u zvanično takmičenje i odlučili smo napraviti taj korak. Sadašnji trener i voditelj kluba Mirzet Pajalić sigurno je jedan od ljudi koji od samog osnivanja nose najveći teret i imaju najviše obaveza. Tu mislim na organizaciju kluba, vođenje treninga, osiguravanje finansijske konstrukcije i sve ostalo što je potrebno da bi jedan klub funkcionisao.

Za mene su osjećaji uvijek posebni, bez obzira na to gdje sam igrao. Uvijek sam bio emotivno vezan za tribine i ljude koji dolaze pratiti utakmice. Smatram da se svaki sport igra zbog ljudi i da trebamo učiniti sve kako bismo im pružili što veći užitak, jer oni na utakmice dolaze upravo zbog nas.

Jako dugo sam u Prvoj ligi i nikada nisam imao priliku osjetiti čari najvišeg ranga. Međutim, ove sezone imat ću priliku osjetiti čari našeg najnižeg ranga. To sam prihvatio sasvim realno.

Smatram da smo prošle godine ostali dužni našim navijačima i ljudima koji nas podržavaju. Zato se moramo maksimalno potruditi da već od naredne sezone vratimo našu ekipu tamo gdje joj je i mjesto.“

Iza tebe je impresivna statistika od 168 utakmica i 213 golova u Prvoj ligi Federacije BiH. Vrlo je moguće da si i najbolji strijelac u historiji ovog takmičenja, iako ne postoji potpuna evidencija kojom bismo to mogli potvrditi. Dva puta bio si najbolji strijelac lige, a još četiri puta najbolji strijelac svoje grupe. Koliko ti znače te brojke i individualna priznanja? Također, koliko je realno očekivati da se Konjodor već naredne sezone ekspresno vrati u Prvu ligu?

„Godinama se skupilo zaista mnogo utakmica i mnogo golova. Ipak, ono što me posebno raduje jeste činjenica da još uvijek imam tu ‘glad’ za golovima.

Nije mi važno gdje igram, protiv koga igram ili kakvog je karaktera utakmica. Uvijek u sebi imam nešto što me tjera da idem dalje, da se dokazujem i da postižem golove.

Što se tiče Konjodora, vjerujem da ćemo našu ekipu već naredne sezone ponovo gledati tamo gdje joj je i mjesto.

Pred nama je teška sezona, toga smo svjesni, ali sami smo krivi za situaciju u kojoj smo se našli i sami moramo ispravljati svoje greške.“

Već duže vrijeme baviš se i trenerskim poslom, radeći s djecom i mladim fudbalerima. Kako je počeo taj dio tvoje sportske priče? Trebamo li biti zabrinuti za budućnost našeg fudbala i koje su, prema tvom mišljenju, najveće prednosti, a koje mane današnjih generacija u odnosu na vrijeme kada si ti odrastao?

„Moj trenerski put počeo je još u sezoni 2014/15, na nagovor mog bivšeg trenera Muhameda Seferagića i profesora iz srednje škole Seada Dealića. Oni su me usmjerili prema trenerskom poslu i na tom putu ostao sam sve do danas.

Dugi niz godina radio sam kroz Nogometnu školu Talent i omladinske selekcije FK Krajina Cazin, gdje i danas radim kao trener.

Volim raditi s mlađim uzrastima. Rad s djecom usko je povezan i s mojim primarnim poslom, tako da me to zaista ispunjava. Jednostavno, iz godine u godinu pojavljuje se neka nova energija koja me dodatno motiviše.

Pokušavam djeci približiti određene stvari i pokazati im kako su izgledale u vrijeme kada sam ja igrao i trenirao. Međutim, to je danas jako teško upoređivati. Današnja djeca, hvala Bogu, imaju mnogo više mogućnosti nego što smo ih mi imali, počevši od kuće, preko škole, pa sve do sportskih klubova.

Koliko su sve te mogućnosti dobre, veliko je pitanje. Smatram da uvijek trebamo uzeti ono što nam može koristiti i što je dobro, a ono što je loše nastojati izbaciti. Svako vrijeme ima svoje prednosti i mane, pa tako i ovo u kojem danas živimo.

Ono što je meni najvažnije, kao treneru, igraču i čovjeku, jeste da oko sebe razvijam dobre ljude, dobre dječake koji će jednog dana biti nosioci našeg društva i od kojih ćemo svi imati koristi.

A oni koji uspiju napraviti fudbalske karijere, ako Bog da, svima nama bit će posebno zadovoljstvo gledati ih i pratiti na njihovim životnim putevima.

Hvala vam mnogo i želim vam puno sreće u daljnjem radu.“

Mirsad Begić tako nastavlja svoju sportsku priču, ovaj put u nešto drugačijim okolnostima nego što je navikao. Iza njega su godine velikih utakmica, stotine golova i brojne individualne nagrade, ali ono što se nije promijenilo jeste njegova želja da se ponovo dokaže. Ovoga puta cilj nije nova golgeterska kruna, nego povratak Konjodora u Prvu ligu Federacije BiH.

Jer, kada igrač s 213 golova u 168 utakmica kaže da još uvijek osjeća glad za golovima, jasno je da njegova priča još nije završena.


Muamer Šehić