Četvrtfinale US Opena je kompletirano, a posljednje karte za polufinale uzeli su Alexander Zverev i Karen Khachanov. Nijemac, prvi nosilac turnira, bez većih problema je savladao Botica van de Zandschulpa, dok je Khachanov do završnice stigao nakon što mu je belgijska senzacija Alexander Blockx predala meč zbog fizičkih problema. Rus je u trenutku predaje vodio 6:2, 7:5, 3:2.
Zverev je tako nastavio odličnu Grand Slam sezonu i izborio još jedno veliko polufinale. Ipak, ono što se događa u New Yorku govori mnogo više od njegovog rezultata.
Od deset najbolje rangiranih nosilaca na početku turnira, samo su Zverev i Shelton stigli do polufinala.
Redom su ranije ispadali Alcaraz, Alex de Minaur, Felix Auger-Aliassime, Taylor Fritz, Flavio Cobolli, Daniil Medvedev, Novak Đoković i Arthur Fils. Još zanimljivije, samo su Alcaraz, Shelton i Medvedev od tih deset uspjeli doći do osmine finala, odnosno među posljednjih 16.
To je podatak koji otvara mnogo širu priču o stanju muškog tenisa.
Kada nema Sinnera i Alcaraza, nema ni jasnog nasljednika
Godinama je izgledalo da je vrh ATP Toura prilično jasno definisan. Novak Đoković je dugo držao vrh, a zatim su Jannik Sinner i Carlos Alcaraz svojim rezultatima stvorili utisak da se formira nova velika era u kojoj će njih dvojica kontrolisati najveće turnire.
Međutim, kada Sinner zbog povrede nije u New Yorku, a Alcaraz ispadne prije završnice, događa se nešto zanimljivo.
Ne pojavljuje se jedan novi igrač koji preuzima kontrolu. Pojavljuje se cijela grupa igrača koja vjeruje da može otići do kraja.
Nema jasne hijerarhije kakvu smo navikli gledati kada su Sinner i Alcaraz bili u završnicama.
Mnogi izdvajaju Zvereva, ali njegove igre do US Opena to ne potvrđuju.
Na Mastersima u Kanadi i Cincinnatiju, gdje su se u završnicama pojavljivala mnoga imena i čak sedam različitih igrača u polufinalima. Nije bilo konstantnog obrasca u kojem ista nekolicina igrača iz turnira u turnir kontroliše posljednje faze.
US Open je tu pojavu samo dodatno naglasio.
ATP lista prolazi kroz ozbiljno preslagivanje
Dodatni dokaz dolazi i sa same ATP liste. Ove sezone čak 14 različitih igrača prošlo je kroz Top 10.
To je broj koji pokazuje koliko se vrh svjetskog tenisa mijenja. Tokom posljednjih dvadesetak godina broj različitih igrača koji bi ušli u Top 10 u jednoj sezoni uglavnom se kretao u rasponu od 11 do 13.
Sada smo već na 14, a Frances Tiafoe bi na kraju sezone trebao biti još jedno ime koje će se priključiti toj grupi.
Drugim riječima, nije riječ samo o jednom lošem turniru favorita. ATP Tour postaje sve širi na vrhu, a razlika između igrača koji su stalno u Top 10 i onih odmah iza njih djeluje sve manja.
Naravno, to ne znači da su Sinner i Alcaraz manje dominantni nego što se činilo. Naprotiv. Njihovi rezultati posljednjih sezona možda su upravo razlog zbog kojeg nismo dovoljno primjećivali koliko je ostatak konkurencije izjednačen.
Kada su njih dvojica u žrijebu i igraju na svom maksimumu, prostor za ostale je mnogo manji.
Kada ih nema, prostor se odjednom otvori za sve.
A onda pogledamo ženski tenis i dobijemo potpuno drugačiju sliku
Tu dolazimo do možda najzanimljivijeg kontrasta ovogodišnjeg US Opena.
Ženski tenis godinama je bio sinonim za nepredvidivost. Često se govorilo da je u WTA konkurenciji gotovo nemoguće unaprijed predvidjeti ko će stići do završnice Grand Slama.
Ove godine u New Yorku gledamo gotovo suprotnu sliku.
Prve četiri nositeljke: Aryna Sabalenka, Elena Rybakina, Jessica Pegula i Coco Gauff izborile su polufinale.
To je prvi put od Wimbledona 2009. godine da su prve četiri nositeljke jednog Grand Slama stigle do završnice. Kada je riječ konkretno o US Openu, takav rasplet nije viđen još od 1975. godine.
Još impresivnije zvuči podatak da je prvih šest nositeljki US Opena stiglo do četvrtfinala.
Sabalenka, Rybakina, Pegula i Gauff otišle su korak dalje, dok su Linda Noskova i Mirra Andreeva zaustavljene među posljednjih osam. Iga Świątek, sedma nositeljka, ispala je u osmini finala, dok je osma nositeljka Karolina Muchova završila put još ranije.
Dakle, dok se kod muškaraca najveći favoriti masovno opraštaju prije završnice, kod žena su upravo najbolje rangirane igračice pokazale najveću konstantu.
Jedan turnir nije nova era, ali obrazac je teško ignorisati
Naravno, bilo bi pretjerano na osnovu samo jednog Grand Slama zaključiti da je ženski tenis postao potpuno predvidiv, a muški haotičan.
Tenis je sport u kojem jedan žrijeb, povreda, loš dan ili nekoliko poena mogu promijeniti cijelu priču.
Ali ono što gledamo u New Yorku teško je ignorisati.
Kod žena su četiri najbolje nositeljke tamo gdje ih je žrijeb i očekivao. Kod muškaraca je od prvih deset samo dvojica stigla do polufinala, dok je jedno od preostala dva mjesta zauzeo igrač koji na početku turnira nije bio ni među nosiocima.
I upravo zato US Open 2026. može biti važan i izvan samog turnira.
Muški tenis izgleda kao da ulazi u period u kojem status među najboljima više nije dovoljan.
Potrebno ga je potvrđivati iz sedmice u sedmicu, jer iza gotovo svakog igrača iz Top 10 postoji nekoliko tenisera sposobnih da ga izbace na velikom turniru..
Jesu li Sinner i Alcaraz sakrili koliko je tenis zapravo izjednačen?
Najzanimljivije pitanje tek dolazi.
Jesu li Sinner i Alcaraz toliko dominantni da zaista mogu obilježiti narednu deceniju, ili su svojim nevjerovatnim rezultatima samo privremeno sakrili koliko je ostatak muškog tenisa zapravo izjednačen?
Jer kada su obojica u završnici, hijerarhija izgleda jasno.
Kada ih nema, slika se potpuno mijenja.
Ne pojavljuje se jedan nasljednik. Pojavljuje se haos.
US Open 2026. zato možda neće ostati upamćen samo po tome ko je osvojio trofej. Možda će se o njemu govoriti kao o turniru na kojem je postalo očigledno da se vrh muškog tenisa preslaguje dok je ženski tenis, barem u ovom trenutku, pokazao jednu od najvećih koncentracija najboljih nositeljki koju smo dugo vidjeli.
A odgovor na pitanje da li je riječ samo o prolaznom trendu ili početku nove ere dobit ćemo tek u narednim sezonama.
J.Ć.
