On je igrač zbog kojeg se kupuje ulaznica više. Pakleni ljevak koji na terenu ne gleda samo šablone, već donosi ono što modernom sportu najviše nedostaje, čistu čaroliju i vic u igri. Elmin Prošić se vratio tamo gdje je sve počelo, u redove aktuelnog šampiona Bosne i Hercegovine, MNK Bubamara Cazin.
Postoje oni sportisti čija se karijera ne može mjeriti samo pukom statistikom, golovima i asistencijama. Njihova vrijednost ogleda se u uzdasima publike, u onom neuhvatljivom trenutku kada dvorana utihne sekundu prije nego što se desi potez koji ruši zakone fizike. Jedan od takvih majstora, prepoznatljiv po ubojitoj lijevoj nozi i nepredvidivom driblingu, jeste Elmin Prošić. Kada lopta stigne u njegove noge, parket postaje slikarsko platno, a protivnički defanzivci tek nijemi posmatrači cazinske fudbalske poezije. Publiku je oduvijek osvajao lakoćom igranja i lucidnošću kojom razbija i najčvršće odbrane, zbog čega je s pravom ponio epitet igrača vica i vuklanera na terenu.
Njegov sportski put bio je satkan od uspona, izazova, velikih transfera i reprezentativnih visina. Dokazivao se Prošić u dresu sarajevskog Centra, osjetio slast igranja u kultnom Policajcu, gradio inostranu karijeru u Austriji i ostavljao srce na terenu za MNK Mujo Hrnjica. Ipak, ma gdje ga životni i profesionalni putevi nosili, sve njegove staze, poput nevidljivih niti sudbine, uvijek su se vraćale na jedno mjesto. Vraćale su se njegovom Cazinu i njegovoj Bubamari. Ta emotivna spona između igrača i kluba nadilazi profesionalne ugovore, priča o pripadnosti, o dječaku koji je rastao sa svakim kvadratnim metrom cazinskog parketa.
Prije nekoliko dana, javnost je odjeknula viješću: Elmin Prošić je zvanično predstavljen kao novo, a zapravo staro pojačanje aktuelnog šampiona Bosne i Hercegovine. Krug se ponovo zatvorio. Dijete kluba, koje je sa petnaest godina napravilo svoje prve futsal korake u cazinskoj svetinji, vraća se kući u trenutku kada klub proživljava svoje najsvjetlije, evropske trenutke. Sa šampionskim ambicijama, zrelošću koju donose godine iza njega i onim istim dječačkim žarom u očima, Prošić je spreman za novu epohu. U velikom razgovoru za naš portal, Elmin se osvrnuo na svoje početke, romantične dane cazinskog futsala, reprezentativne snove, te nam je otkrio šta očekuje od predstojeće sezone u redovima bh. prvaka.
INTERVJU
1. Kroz Vašu cijelu karijeru prožimaju se dva imena, dva kluba, FK Krajina i MNK Bubamara. Za početak, možete li nam reći nešto o svojim počecima? Da li je veliki fudbal bio prva ljubav, dok je futsal vremenom zauzimao sve važnije mjesto u karijeri?
• Prije svega želim da pozdravim sve vaše čitaoce i da poželim mnogo sreće i uspjeha vama i vašem portalu u daljem radu. Što se tiče mog sportskog puta, sasvim je sigurno da se kroz cijelu moju karijeru najviše vrte cazinske ekipe, jer tu je, na domaćem terenu, sve i počelo. Moja prva ljubav zaista jeste bio veliki fudbal. Još davne 2009. godine počeo sam trenirati u NK Mladost Polje. To je klub koji je udaljen nekih 12-13 kilometara od moje kuće. Kao dvanaestogodišnji dječak snalazio sam se na sve moguće načine kako bih stigao na svaki trening i utakmicu, išao sam pješice, vozio bicikl, stopirao… Spominjem to jer su upravo ti treninzi i odricanja ostali najdublje urezani u mom sjećanju. To su bili dani prvih pobjeda i prvih pehara. Imali smo vrhunsku ekipu i par godina smo, što se kaže, harali kantonom i šire. Nakon toga dolazi juniorski staž i moj prelazak u Krajinu iz Cazina, gdje sam stigao sa još nekoliko suigrača iz bivšeg kluba, te smo samo nastavili tamo gdje smo stali s odličnim rezultatima. Međutim, priča s Bubamarom počela je potpuno spontano i, ako hoćete, “slučajno”. Moja malonogometna školska ekipa igrala je jednu pripremnu utakmicu upravo protiv Bubamare. Nakon tog meča uslijedio je poziv trenera Šerifa Rekića da se pridružim ekipi. Imao sam tada samo 15 godina. I danas sam mu neizmjerno zahvalan na tome, jer mi je usadio istinsku ljubav prema futsalu i od tog trenutka malom nogometu je pripala pozicija broj jedan u mom životu.
2. Prve sezone u Bubamari iz današnje perspektive izgledaju prilično romantično. U tom rosteru je bilo nekoliko vrlo kvalitetnih futsalera i nećemo pogriješiti ako kažemo da ste godinama bili i ostali simbol futsala u Krajini. Kako vidite te sezone koje su prethodile Vašem prvom odlasku?
• Iskren da budem, ti sami počeci u dresu Bubamare za mene predstavljaju možda i najzanimljiviji dio dosadašnje karijere. Igrali smo bez zvučnih pojačanja sa strane, bez velikog novca, i lavovski smo se borili s onim čime smo raspolagali. Dugi niz godina bili smo konstantno u samom vrhu, ali smo, nažalost, uvijek ostajali uskraćeni za taj jedan, posljednji korak koji bi nas odveo u Premijer ligu BiH. Jednostavno, uvijek nam je falilo ono nešto malo za potpuni trijumf. Ali ta kohezija i zajednička borba su ono što se ne zaboravlja.
3. Nakon sjajnih nastupa uslijedio je veliki transfer u Sarajevo, u redove tadašnjeg Centra. Bila je to velika promjena, zvučna imena, znatno jača liga… Čega se najviše sjećate iz tog perioda i da li biste, iz ove perspektive, nešto promijenili?
• Ta priča je također počela nakon jedne direktne utakmice u Kupu BiH. Igrali smo polufinale u Sarajevu protiv Centra, i nakon tog susreta uslijedio je poziv Dženana Muminovića Džeke. Kao što ste i rekli, bila je to ogromna promjena i ogroman test za mene. Međutim, ja sam to u tom momentu prihvatio nekako s lakoćom i igrao sam stopostotno opušten. Možda u tom trenutku, zbog mladosti, nisam ni shvatao težinu i ozbiljnost tog ispita. Iz tog perioda najviše pamtim svoju debitantsku utakmicu u Premijer ligi u kojoj smo slavili pobjedu, a ja sam uspio postići dva pogotka. A da li bih išta promijenio? Sigurno bih promijenio to da klub opstane na onom nivou, odnosno da se nisu desile određene turbulencije i promjene unutar kluba koje su obilježile tu sezonu.
4. Dolaskom u elitni rang takmičenja dobili ste i znatno veću pažnju javnosti, a poziv u reprezentaciju Bosne i Hercegovine bio je kruna svega. Kako ste doživjeli taj period nastupanja pod zastavom domovine?
• Siguran sam da svaki dječak, od trenutka kada prvi put zavoli i šutne loptu, sanja o dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kada se taj dječački san konačno ostvari, to je zaista nešto posebno i neopisivo. Za mene, a vjerujem i za većinu sportista, dres sa državnim grbom treba i mora predstavljati vrhunac i krunu karijere. Taj period igranja za reprezentaciju je definitivno najljepši dio mog sportskog života. Kada sam tek stigao na okupljanje i vidio kakve ljudske i igračke veličine se nalaze oko mene i sa mnom u ekipi, obuzeo me je poseban osjećaj. To je emocija koju je teško pretočiti u riječi. Jednostavno sam uživao u svakoj sekundi.
5. Uslijedio je povratak u Bubamaru, a zatim ponovo igranje u Premijer ligi BiH, ali u dresu Policajca. U toj ekipi je igralo nekoliko vrhunskih imena. Kakva sjećanja nosite iz tog perioda?
• Taj period je trajao kratko, ali što se u narodu kaže bilo je slatko. Iskreno, sve pohvale idu na račun organizacije i profesionalizma koji su tada vladali u klubu i oko njega. Za mene je to bio izuzetno lijep period i jedno veliko, vrijedno iskustvo više u karijeri.
6. Ponovo ste se vratili u Bubamaru, gdje je ekipi uvijek nedostajao taj mali korak do plasmana u društvo najboljih. A onda je pokrenut projekat europske Bubamare, uslijedio je furiozan plasman u Premijer ligu, a odmah zatim i osvajanje šampionske titule. Godinama ste čekali taj plasman tamo gdje vam je po svemu mjesto, a onda se sve odigralo poput najljepše bajke. Kakve impresije nosite iz tog istorijskog perioda?
• Meni, kao djetetu ovog kluba, to je bila jedna velika, nevjerovatna bajka ispisana najljepšim mogućim početkom i završetkom. Moje impresije su zaista posebne, jer se u tom trenutku ostvarilo sve ono što se potajno očekivalo i sanjalo od prvog dana osnivanja kluba. Počeli smo da živimo san koji se čekao dugi niz godina. Teško je taj period uopšte slikovito opisati, jednostavno smo svi stopostotno uživali u tim istorijskim trenucima. Za naš mali Cazin i našu Bubamaru čulo se nadaleko. To je dokaz da je tu moja kuća.
7. Nakon toga je uslijedila inostrana avantura u Austriji, a potom dolazak u MNK Mujo Hrnjica, gdje ste odigrali sjajnu polusezonu uz odlične igre kluba. Kako vidite tu etapu svoje karijere?
• To je bila etapa koja mi je u tom specifičnom momentu karijere jednostavno bila potrebna. Često sam znao reći da mi je odlazak u Austriju poslužio kao svojevrsni ispušni ventil za sve. Austrijska futsal liga je još uvijek na jednom amaterskom nivou i kvalitetom je daleko od naše Premijer lige, ali fizička spremnost i trka kod njihovih igrača ni u jednom trenutku ne dolaze pod znak pitanja. Svakako jedna zanimljiva liga. Nastupao sam za Podrinje Graz, koji je odlično organizovan klub sa sjajnim ljudima u upravi. S obzirom na to da je u Austriji drugačiji sistem takmičenja i raspored, tamo je već bio haman kraj sezone, dok je kod nas tek dolazio prelazni rok i drugi dio sezone. Da sam ostao gore, imao bih predugu pauzu od futsala, pa sam se odlučio vratiti na domaće parkete, a jedna od najboljih opcija bila je ekipa Mujo Hrnjica. Radilo se o izuzetno dobro organizovanom klubu u tom trenutku mog dolaska. Doveli su još nekoliko provjerenih pojačanja i na kraju smo napravili vrhunski rezultat, uspjevši ostvariti zacrtani cilj uprkos teškom minusu od 6 bodova s kojim smo startali. Ovim putem želim iskoristiti priliku da se javno zahvalim i ljudima iz Podrinja Graz i MNK Mujo Hrnjica na izvanrednoj saradnji i maksimalnom profesionalizmu. Želim im puno sreće u nastavku rada.
8. I evo nas na trenutnoj stanici, po četvrti put ste u svom klubu. Vratili ste se svojoj Bubamari, i to aktuelnom šampionskom timu države. Da li je odluka o povratku bila laka i kakva su Vaša očekivanja od naredne sezone?
• Znate kako kažu: “Svuda pođi, ali kući dođi”, to je živa istina. Srce je uvijek na svom mjestu kada si kod svoje kuće i među svojim ljudima. Iskreno, najlakše se u životu odlučiti za povratak tamo gdje je sve i počelo. Moje glavno očekivanje od naredne sezone jeste da naša svlačionica bude ona prava, kompaktna i šampionska. Potpuno je jasno da aktuelni prvak uvijek nosi najveći pritisak tokom sezone, teret odbrane titule se na ekipu postavlja automatizmom. Ipak, mi se nadamo najboljem, idemo korak po korak, i jedino što iskreno želim jeste da nas posluži zdravlje i da sezona prođe bez povreda, a sretno neka nam je svima.
BLIC PITANJA
• Najdraži turnir: MNT “Izet Nanić” Bužim
• Najbolja petorka BiH u historiji: Darko Milanović, Anel Radmilović, Srđan Ivanković, Bilal Jelić i Nermin Kahvedžić
• Najbolja petorka u BiH trenutno: Amer Delić, Ante Ćorluka, Almedin Bundavica, Samir Gosto i Darko Ivanković
