Catenaccio je umro. Ili barem više ne stanuje tamo gdje smo ga decenijama tražili.
Ako ste nakon četiri kola nove sezone poželjeli pogledati utakmicu bez pogodaka, Italija je bila posljednje mjesto na kojem ste je mogli pronaći. Zvuči gotovo nestvarno za zemlju koja je od odbrane napravila umjetnost, ali u prvih 40 susreta Serie A nije zabilježen nijedan rezultat 0:0.
Postignut je 121 pogodak, odnosno nešto više od tri po utakmici. Samo u deset susreta četvrtog kola mreže su se tresle 39 puta. Inter i Udinese odigrali su spektakularnih 5:3, Sassuolo je s 3:2 savladao Juventus, dok je svih šest dosadašnjih remija u prvenstvu završeno pogocima.
Još je zanimljivije što se ista pojava bilježi i u Serie B. Prvi put u historiji italijanskog nogometa prve četiri runde oba najviša ranga prošle su bez ijedne utakmice završene rezultatom 0:0. Za usporedbu, Premier liga je u istom periodu ponudila četiri takva susreta, a španska La Liga tri.
Zemlja koja je ostatak svijeta učila kako zatvoriti prostor sada ga otvara.
Catenaccio nikada nije bio samo zatvoren prozor
Nepravedno bi bilo tvrditi da je italijanski nogomet desetljećima predstavljao samo deset igrača iza lopte i jedan slučajan pogodak nakon kornera. Italija je dala neke od najinteligentnijih trenera, najotmjenijih veznjaka i najuzbudljivijih napadača koje je nogomet vidio.
Ipak, stereotip nije nastao bez razloga.
U Italiji se dugo vjerovalo da utakmicu prvo treba spriječiti da izmakne kontroli, a tek onda pokušati pobijediti. Primiti pogodak smatralo se gotovo profesionalnim propustom. Rizik je bio neprijatelj, prostor opasnost, a strpljenje oružje. Trener koji bi izgubio 4:3 nije dobijao pohvale zbog tri postignuta gola, morao je objašnjavati zašto je primio četiri.
Italijani su znali slaviti stopera koji je ugasio utakmicu jednako glasno kao napadača koji ju je odlučio. Dok su drugi prodavali golove, Italija je prodavala kontrolu.
Ali nogomet koji se danas igra više ne dopušta kontrolu na stari način.
Promijenili su se treneri, ali i sudije
Današnja Serie A više nije utočište za ekipe koje čekaju da protivnik prvi pogriješi. Visoki pritisak, brza tranzicija, napadački bekovi i stoperi koji učestvuju u organizaciji igre postali su pravilo, a ne izuzetak.
Promijenio se i način suđenja. Sudijama je sugerirano da dopuštaju više kontakta i da ne prekidaju igru nakon svakog lakšeg duela. Manje prekida znači više ritma, a više ritma donosi više situacija koje nije moguće unaprijed nacrtati na trenerskoj tabli.
Koliko se igra pustila da teče pokazuje podatak da u prvoj 31 utakmici Serie A nije bilo nijednog izlaska glavnog sudije pred VAR monitor niti dosuđenog jedanaesterca.
To ne znači da je VAR odjednom postao savršen. Znači da utakmica više nije svakih nekoliko minuta zaustavljena, secirana i pretvorena u pravni postupak.
Kada lopta duže živi, živi i nogomet.
Evropa je natjerala Italijane da se promijene
Promjena nije nastala samo iz estetskih razloga. Bila je nužna.
Godinama su italijanske ekipe u domaćem prvenstvu mogle pobjeđivati zahvaljujući taktičkoj disciplini i kažnjavanju jedne protivničke greške. U Evropi su, međutim, nailazile na protivnike koji su trčali brže, pritiskali više i napadali u talasima.
Nije više bilo dovoljno znati odbraniti vlastiti kazneni prostor. Trebalo je znati izaći iz presinga, napasti prazan prostor i uzvratiti nakon primljenog pogotka.
Italijanski treneri prvi su to shvatili. Umjesto da odbace taktičko naslijeđe, nadogradili su ga. Zadržali su osjećaj za prostor, ali su ga prenijeli dvadeset ili trideset metara bliže protivničkom golu.
Nekada je vrhunac italijanske taktike bio zaključati vrata. Danas je protivniku ostaviti vrata odškrinuta, namamiti ga unutra, a zatim mu pobjeći kroz drugi izlaz.
Ne sahranjujmo odbranu prerano
Četrdeset utakmica ipak nije dovoljno da proglasimo kraj jedne nogometne kulture. Doći će kišne večeri, umorne noge, utakmice u kojima će bod biti vredniji od ambicije i treneri koji će ponovo povući sve linije prema vlastitom golu.
Rezultat 0:0 vratit će se. Možda već u sljedećem kolu.
Ali važnije od same statistike jeste ono što ona simbolizira. Serie A više ne smatra napadački nogomet lakomislenošću. Ekipe više ne ulaze u svaki izjednačen susret s mišlju da je najvažnije ne izgubiti. Šest remija uz 34 utakmice koje su dobile pobjednika pokazuju da se sve češće igra za tri boda.
Odbrana u Italiji neće umrijeti, i ne treba. Ona je dio njenog nogometnog jezika, poput tehnike u Brazilu ili tempa u Engleskoj. Međutim, više nije jedina riječ koju Italijani izgovaraju.
Catenaccio se možda neće potpuno izgubiti. Ostat će u starim snimcima, trenerskim udžbenicima i posljednjih deset minuta utakmica u kojima treba sačuvati prednost.
Ali više nije identitet cijele lige.
Italijanski nogomet konačno je shvatio da se utakmica može kontrolirati i tako što ćeš napadati. Da je ponekad najbolji način da sačuvaš vlastitu mrežu upravo taj da neprestano prijetiš tuđoj.
Zbog toga ovih 40 utakmica bez rezultata 0:0 nisu samo statistička zanimljivost. One su nadgrobni natpis nad jednim stereotipom.
Catenaccio je umro. Italijanski nogomet nikada nije izgledao življe.
I.G.
