San je gotovo uvijek isti. Dijete s loptom, roditelj pored terena i uvjerenje da se iza sljedećeg treninga možda krije poziv velikog kluba. Dovoljno je još malo rada, još jedan individualni termin i još jedna uplata, pa bi porodična nada mogla postati „novi Messi“. Na toj nadi izrastao je unosan posao koji više niko ne može ignorisati.
Novo istraživanje Univerziteta primijenjenih nauka u Amsterdamu otkrilo je postojanje svojevrsnog paralelnog fudbalskog svijeta u kojem se prepliću komercijalne akademije, privatni treneri, skauti i fudbalski agenti. Istraživanje, naručeno od Grada Amsterdama, zasnovano je na 30 detaljnih razgovora i analizi rada 41 privatne fudbalske škole u Amsterdamu i okolini. Autori naglašavaju da nije utvrđeno koliko tačno akademija radi nepošteno, ali su otkriveni zabrinjavajući obrasci i rizici.
Trener, vlasnik, skaut i posrednik, sve u jednoj osobi
Privatne akademije najčešće nude dodatne individualne ili grupne treninge djeci koja već nastupaju za lokalne klubove. Takav rad sam po sebi nije sporan i kvalitetan trener zaista može pomoći mladom igraču. Problem nastaje kada ista osoba istovremeno postane trener, vlasnik škole, skaut i posrednik povezan s menadžerskom agencijom. Roditelji tada teško mogu znati zbog čega je njihovo dijete dobilo određeni savjet ili poziv. Je li preporučeni turnir zaista važan za razvoj ili samo predstavlja novu uplatu? Vodi li saradnja s određenim agentom prema profesionalnom klubu ili prema još jednom izvoru zarade?
Istraživači su utvrdili da u tom sistemu postoji malo transparentnosti o provizijama, poslovnim vezama i stvarnim mogućnostima djece da stignu do profesionalnog fudbala. „Trgovina profesionalnim snovima“, kako je problem opisao amsterdamski gradski vijećnik za sport Sofyan Mbarki, počinje stvaranjem uvjerenja da se talenat gotovo može kupiti. Roditeljima se sugeriše da će njihovo dijete, ako plate dovoljno dodatnih treninga, brže stići do velikog kluba. Stvarnost je mnogo surovija. Prema Mbarkijevim riječima, čak i među djecom koja su već primljena u akademiju profesionalnog kluba, mogućnost konačnog proboja iznosi približno jedan posto.
Trening sedam puta skuplji nego u klubu
Ranije istraživanje Fudbalskog saveza Nizozemske pokazalo je da jedan trening u komercijalnoj fudbalskoj školi prosječno košta 13,16 eura, dok prosječna vrijednost treninga u klubu iznosi 1,88 eura. Privatni trening tako je približno sedam puta skuplji.
Time razvoj djece sve više može zavisiti od finansijskih mogućnosti njihovih roditelja. Dijete čija porodica može platiti dodatne treninge, kampove i turnire dobija više individualne pažnje, dok talentovan igrač iz siromašnije porodice ostaje oslonjen na nekoliko klupskih treninga sedmično. Fudbal, nekada jedan od najdostupnijih sportova, tako dobija podjelu između djece koja imaju talenat i djece čiji roditelji mogu finansirati pokušaj pretvaranja tog talenta u karijeru.
I mnogo opasnija strana priče
Istraživači nisu pronašli samo nerealna obećanja i sukobe interesa. Zabilježeni su i signali mogućeg pranja novca, vrbovanja mladih za kriminal povezan s drogom te slučajevi u kojima su s djecom radile ranije osuđivane osobe. To ne znači da su sve privatne akademije opasne niti da svaki privatni trener vara roditelje. Autori istraživanja to jasno naglašavaju.
Cilj nije ugasiti kvalitetne škole, nego omogućiti roditeljima da razlikuju stručne i odgovorne trenere od ljudi koji koriste dječije ambicije. Problem je što u Nizozemskoj praktično svako može otvoriti fudbalsku školu i naplaćivati rad s maloljetnicima, bez jedinstvenih kriterija o stručnim kvalifikacijama, pedagoškom znanju i poslovnim vezama.
Amsterdam je zato počeo uvoditi strožija pravila. Akademije moraju postati dio postojećeg kluba ili sklopiti poseban ugovor s gradom, plaćati korištenje terena i ispunjavati osnovne uslove sigurnosti i integriteta. Otvoreno je i mjesto na kojem roditelji mogu prijaviti nepravilnosti, uključujući slučajeve u kojima dijete igra samo ako istovremeno plaća treninge u povezanoj školi.
A ko kontroliše prodavače snova u BiH?
Nizozemsko istraživanje ne dokazuje da se iste nepravilnosti događaju u Bosni i Hercegovini. Ipak, pitanja koja postavlja teško je zaobići. Ko može otvoriti privatnu fudbalsku akademiju u BiH? Ko provjerava stručnost i prošlost osoba koje rade s djecom? Moraju li roditelji dobiti informacije o vezama trenera sa skautima i agentima? Ko kontroliše obećanja o probama u evropskim klubovima? I postoji li mjesto na kojem se mogu prijaviti obmane ili neprimjeren odnos prema maloljetnicima?
Kvalitetan dodatni trening može biti dragocjen. Privatne škole mogu djeci pružiti pažnju za koju preopterećeni klupski treneri često nemaju vremena. Ali između razvoja talenta i trgovine roditeljskom nadom mora postojati jasna granica. Jer dijete koje voli fudbal ne smije postati poslovni projekat odraslih. A san o punom stadionu ne bi smio zavisiti od toga koliko je roditelj spreman platiti nekome ko tvrdi da poznaje put do njega.
I.G.
