Koga briga?
Ozbiljno, koga će za deset ili dvadeset godina zanimati podatak da je Novak Đoković jednom ispao u prvom kolu US Opena?
U karijeri dugoj više od dvije decenije, u karijeri u kojoj je osvojio 24 Grand Slam titule, postavio rekorde koje je prije njega bilo gotovo nezamislivo postaviti i toliko puta odbio da prihvati ono što su mu drugi već namijenili, jedan rani poraz teško može biti više od fusnote.
Da, ispao je.
Prvi put u karijeri na startu US Opena.
I šta ćemo sada?
Hoćemo li zbog jednog meča zaboraviti sve ono što smo gledali posljednjih dvadeset godina?
Naravno da nećemo.
Jer Novakova priča odavno više nije priča o jednom turniru.
Volio sam Federera. Poštovao sam Nadala. Onda se pojavio Novak
Volio sam Federera. Uživao sam u njegovoj eleganciji, lakoći kojom je igrao tenis i svakom onom udarcu koji je izgledao kao da ne zahtijeva nikakav napor.
Poštovao sam Nadala. Ponekad sam, priznajem, čak i kroz sportsku ljutnju čekao kraj njegove dominacije na šljaci. Čekao dan kada će neko konačno doći u Pariz i reći mu da je dosta.
A onda je došao Novak.
I nije baš pitao smije li ući.
Samo je ušao.
U raspravu o najvećem, koju su godinama vodili Federer i Nadal, Novak je u početku djelovao kao nepozvani gost. Nije imao njihov status, nije imao njihovu popularnost, a često nije imao ni publiku na svojoj strani.
Ali imao je nešto drugo.
Imao je onu gotovo iritantnu sposobnost da, kada mu kažete da nešto ne može, pokuša upravo to.
Ne može Federer?
Može.
Ne može Nadal na Roland Garrosu?
Može.
Ne može osvojiti Wimbledon protiv Federera?
Može.
Ne može sa 36 ili 37 godina pobjeđivati djecu koja tek dolaze?
Može.
I tako je, malo po malo, čovjek kojeg su mnogi godinama pokušavali smjestiti iza dvojice velikana počeo preskakati njihove rekorde.
Federer je imao Wimbledon. Novak mu ga je uzeo
Postoje porazi koji ostanu u sjećanju.
Ali postoje i pobjede koje promijene način na koji gledate jednog sportistu.
Federer je bio čovjek Wimbledona. Na travi je djelovao kao da je napravljen za taj teren. A onda je Đoković počeo dolaziti na Centralni teren i kvariti savršenu Federerovu priču.
Nije ga samo pobjeđivao.
Pobjeđivao ga je u njegovoj kući.
U finalu 2014. godine uzeo mu je Wimbledon. Godinu kasnije ponovio je isto. A onda je 2019. odigrao finale koje je možda najbolji dokaz onoga što je Novak bio kao takmičar.
Federer je imao meč lopte.
Đoković je imao meč.
Imao je petlju da ostane miran kada bi većina ljudi na terenu počela razmišljati o porazu.
To je Novak.
Nadal je imao Pariz. Novak je pronašao način
A onda Nadal.
Ako je Federer imao Wimbledon, Nadal je imao Roland Garros.
I kakav Roland Garros.
Godinama je dolazak u Pariz protiv Nadala izgledao kao dolazak na tuđu teritoriju bez dozvole. Španac je na šljaci napravio dominaciju kakvu sport rijetko pamti.
Ali Novak nije vjerovao u nepobjedive.
Nadala je pobijedio na Roland Garrosu.
Ne jednom u nekom slučajnom meču koji je otišao na njegovu stranu.
U polufinalu 2021. godine savladao je Nadala u jednom od najvećih mečeva u historiji tog turnira.
A onda je 2023. osvojio Roland Garros i stigao do 23. Grand Slam titule.
Tada je postalo jasno ono što je već dugo bilo pred očima.
Federer i Nadal više nisu bili samo njegovi rivali.
Postali su dio njegovog puta prema vrhu.
A onda su došli Sinner i Alcaraz
I taman kada bi čovjek pomislio da je vrijeme učinilo svoje, pojavila se nova generacija.
Carlos Alcaraz.
Jannik Sinner.
Mladi, snažni, brzi, gladni.
Tenis je dobio nove kraljeve koji su trebali preuzeti teren.
Novak?
Nije pročitao scenarij.
Sa godinama koje bi za većinu šampiona značile povlačenje, Đoković je i dalje izlazio na teren protiv igrača koji su od njega mlađi čitavu jednu tenisku generaciju.
I pobjeđivao ih.
Alcaraz ga je pobjeđivao. Sinner ga je pobjeđivao. Ali je i Novak pobjeđivao njih.
Zato njegova priča nije priča o tome da je pobjeđivao samo svoju generaciju.
Pobjeđivao je generaciju prije sebe, svoju generaciju i onu koja je trebala doći poslije njega.
I onda Pariz 2024.
Olimpijsko zlato.
Jedini veliki trofej koji mu je nedostajao.
Finale protiv Alcaraza.
Godine na jednoj strani, mladost na drugoj.
I Novak opet radi ono što je radio čitavu karijeru.
Ne pita šta bi bilo logično.
Pita šta je moguće.
Pobijedio je Alcaraza i osvojio olimpijsko zlato.
Sa 37 godina.
Tada je već bilo pomalo bezobrazno tražiti još nešto od njega.
Ali Novak nikada nije bio naročito zainteresovan za ono što je logično.
Zato mi nemojte pričati o prvom kolu
Dvadeset četiri Grand Slama.
Najviše sedmica na prvom mjestu ATP liste.
Trofeji sa svih najvećih teniskih pozornica.
Pobjede protiv Federera.
Pobjede protiv Nadala.
Pobjede protiv Alcaraza.
Pobjede protiv Sinnera.
Wimbledon.
Roland Garros.
Australian Open.
US Open.
Olimpijsko zlato.
I sada treba da pričamo o tome da je ispao u prvom kolu?
Koga briga?
To će biti zanimljiv podatak za statističare.
Možda će neko jednog dana prelistavati rezultate US Opena i zastati na njemu.
Ali kada se bude pričalo o Novaku Đokoviću, pričat će se o čovjeku koji je odbio da prihvati granice koje su mu drugi postavili.
O čovjeku koji nije znao za riječ „ne može“.
O čovjeku koji se bezobrazno ubacio u raspravu o najvećem, kao gost kojeg niko nije pozvao, a na kraju je postao čovjek čije se ime izgovara s poštovanjem.
Voljeli ga ili ne, Novak Đoković je broj jedan svih vremena.
I ne, jedan poraz to neće promijeniti.
Ko vam garantuje da ovaj psihički kralj svijeta neće iz svega ovoga izaći još jači i već na svom omiljenom Australian Openu pokušati oboriti još jedan rekord?
A čak i ako ne uspije…
Čak i ako više nikada ne osvoji nijedan Grand Slam…
Njegova priča je već napisana.
I napisana je zlatnim slovima.
Zato pustimo jedan poraz.
Pustimo i prvo kolo.
Uživajmo u Novaku dok traje.
Jer jednog dana neće biti važno kada je izgubio.
Bit će važno što je sve uradio prije nego što je izgubio.
A takvi se sportisti ne gledaju svaki dan.
Takvi se gledaju dok traju.
Kenan Crnica
