Svako veliko sportsko takmičenje donosi pobjednike, heroje i priče koje će se dugo pamtiti. Međutim, ponekad se ispišu i one druge stranice historije. Priče ekipa koje su pokazale koliko još postoji razlika između najboljih svjetskih reprezentacija i onih koje tek pokušavaju pronaći svoje mjesto na velikoj sceni.
Jedna od takvih priča dolazi sa Svjetskog prvenstva za rukometašice do 18 godina, gdje je reprezentacija Fidžija završila svoj nastup na posljednjem, 32. mjestu.
Za mlade rukometašice ove pacifičke države turnir će ostati iskustvo za cijeli život, ali rezultatski gledano riječ je o jednom od najtežih nastupa u historiji svjetskih prvenstava.
Fidži je posljednji meč odigrao protiv Alžira i doživio novi ubjedljiv poraz rezultatom 52:17, čime je završio takmičenje sa učinkom od sedam poraza u sedam utakmica.
Posebno težak je pogled na ukupnu statistiku. Fidži je postigao 67 pogodaka, dok je primio čak 409, što znači da je prvenstvo završio sa gol razlikom -342.
U prosjeku su njihove utakmice završavale porazom od gotovo 49 golova razlike.
Najveći udarac doživjele su protiv selekcije Egipta, koja je kasnije stigla do same završnice turnira. Egipćanke su slavile rezultatom 83:17, što je značilo poraz od čak 66 golova razlike.
Najbolji rezultat Fidži je ostvario protiv Meksika, kada su izgubile “samo” 39:12, odnosno sa 27 golova razlike.
Iskustvo ili prevelik jaz?
Nastup Fidžija ponovo je otvorio pitanje razvoja rukometa u zemljama koje nemaju dugu tradiciju ovog sporta.
Ideja širenja rukometa na sve kontinente svakako ima veliki značaj. Međunarodna rukometna federacija godinama radi na popularizaciji sporta i uključivanju novih država u velika takmičenja.
Ipak, sve češće se postavlja pitanje da li je sam plasman na velika prvenstva dovoljan ili bi prije toga trebalo napraviti ozbiljnije razvojne programe, ulaganja u infrastrukturu, trenere i domaća takmičenja.
Jer velika takmičenja trebala bi biti prilika za najbolje ekipe svijeta da pokažu kvalitet, ali i platforma za reprezentacije koje imaju realan plan napretka.
Za Fidži ostaje nada da će iskustvo iz Rumunije biti početak, a ne kraj njihove rukometne priče. Sedam teških poraza sigurno nisu ono što su željele, ali svaki veliki sportski put počinje prvim korakom.
Ostaje pitanje gdje treba povući granicu između pružanja prilike svim zemljama i zaštite kvaliteta samog takmičenja?
K.C.
