Sport često nazivamo borbom. Govorimo o ratnicima na terenu, gladijatorima u ringu i herojima koji pomjeraju granice ljudskih mogućnosti. Ipak, malo koji sport iz dana u dan od svojih učesnika traži da doslovno plešu na rubu života kao što to čini profesionalni biciklizam.
Kada se govori o najopasnijim sportovima, prve asocijacije gotovo uvijek su Formula 1, motociklizam ili borilački sportovi. S pravom. Moto sportovi nose ogromne rizike i, uprkos nevjerovatnom tehnološkom napretku, nesreće i danas ponekad imaju tragičan ishod. Nauka godinama razvija sigurnosne sisteme, od zaštitnih kokpita i kaciga do sofisticiranih barijera, ali brzina nikada neće biti potpuno ukroćena.
Američki fudbal predstavlja drugu vrstu opasnosti. Toliko je fizički zahtjevan da brojni ljekari upozoravaju na posljedice dugogodišnjeg bavljenja ovim sportom. Liga danas koristi nezavisne medicinske timove, mobilne ambulante i trenutne neurološke preglede kako bi utvrdila da li je igrač doživio potres mozga ili ozbiljniju povredu. Sama činjenica da je takav sistem postao standard dovoljno govori o brutalnosti tog sporta.
A onda dolazi biciklizam.
Na prvi pogled djeluje elegantno. Dvadesetak ili više vozača prolazi kroz planinske krajolike, prolazi kroz sela i gradove, a televizijske kamere bilježe prizore koji više podsjećaju na turističku razglednicu nego na borbu za život.
Istina je potpuno drugačija.
Profesionalni biciklisti u jednom danu prelaze i do 300 kilometara, penju se na planinske prijevoje više od 2.500 ili 2.800 metara nadmorske visine, a zatim se spuštaju brzinama koje nerijetko prelaze 100 kilometara na sat. Sve to na uskim cestama, često po promjenjivim vremenskim uslovima, u grupi desetina vozača među kojima nekoliko centimetara može napraviti razliku između pobjede i katastrofe.
Za razliku od zatvorenih sportskih borilišta, biciklizam nema luksuz potpune kontrole.
Ne postoji ograda koja može zaštititi svaku krivinu. Ne postoji medicinski tim udaljen nekoliko metara od svakog takmičara. Nekada je dovoljan sloj prašine, kap kiše, komadić šljunka ili tek malo klizaviji asfalt da izazove lančani pad iz kojeg se izlazi sa slomljenim kostima ili, nažalost, nikako.
Sprintovi pri gotovo 70 kilometara na sat, naguravanja za poziciju, borba za svaki centimetar ceste i spuštanja na granici mogućeg čine biciklizam jednim od najzahtjevnijih i najhrabrijih sportova današnjice.
Nažalost, cijena tog rizika ponekad bude najveća moguća. Samo u posljednjih nekoliko godina profesionalni biciklizam ostao je bez više vozača koji su izgubili život tokom utrka ili nakon teških padova. To je podsjetnik da granica između spektakla i tragedije u ovom sportu često bude tanka poput linije na asfaltu.
Povod za ovaj tekst bio je današnji pad Seppa Kussa.
Amerikanac, koji je u tom trenutku bio lider utrke, proklizao je tokom spusta. Na televizijskom prijenosu sve je izgledalo gotovo bezazleno. Nekoliko sekundi kasnije ustao je i nastavio dalje.
Ali usporeni snimak otkrio je nešto sasvim drugo.
Samo dva ili tri metra dijelila su ga od provalije. Zaštitna ograda zaustavila je bicikl i vjerovatno spriječila mnogo ozbiljnije posljedice. Da je izgubio kontrolu nekoliko metara dalje, priča bi danas mogla imati potpuno drugačiji završetak.
Upravo zbog toga bicikliste često ne doživljavamo na način na koji zaslužuju.
Ne ulaze u kontakt s protivnikom kao bokseri. Ne sudaraju se kao ragbisti. Ne voze bolide od karbonskih vlakana okružene najsavremenijom zaštitom.
Oni se svakog dana oslanjaju na vlastitu koncentraciju, hrabrost i povjerenje da će čovjek ispred njih napraviti pravi potez pri brzini većoj od 80 ili 90 kilometara na sat.
Zbog toga profesionalni biciklizam nije samo sport izdržljivosti.
To je sport povjerenja, hrabrosti i svakodnevnog prihvatanja rizika koji većina ljudi nikada ne bi bila spremna preuzeti.
Možda upravo zato, kada biciklista prvi prođe kroz cilj, ne bi trebalo da slavimo samo pobjednika.
Trebalo bi da odamo priznanje svakom vozaču koji je tog dana imao hrabrosti da još jednom zapleše, na samom rubu života.
