Niz pobjeda, treće mjesto na ATP rang-listi i današnje finale snažna su poruka milionima roditelja i djece širom svijeta.
Ono što njemački teniser Alexander Zverev pokazuje mnogo je više od sportskog uspjeha. Stigao je do samog svjetskog vrha živeći i takmičeći se s dijabetesom tipa 1.
Aleksandru Zverevu dijabetes tipa 1 dijagnosticiran je kada je imao samo četiri godine.
Tokom odrastanja suočavao se sa sumnjama okoline. I sam je govorio da su pojedini doktori i sportski stručnjaci vjerovali kako profesionalni sport nije moguć za dijete koje živi s dijabetesom tipa 1.
„Doktori su mi govorili: ‘Zaboravi na to. Ne možeš igrati profesionalni sport s dijabetesom, posebno ne tenis koji zahtijeva sate fizičkog napora.’“
Ipak, uz bezuslovnu ljubav i podršku svojih roditelja, Zverev je dokazao da dijagnoza ne mora biti kraj snova. Ona može biti samo jedna životna okolnost s kojom se može živjeti, učiti, trenirati i pobjeđivati.
Danas, tokom višesatnih mečeva, neprestano prati nivo šećera u krvi, koristi senzor na nadlaktici, nosi insulin i, kada je potrebno, prima ga pred hiljadama gledalaca na tribinama i milionima ljudi ispred televizijskih ekrana. Ne krije svoju bolest jer zna da će možda upravo jedno dijete, gledajući njega, skupiti hrabrost da bez stida prihvati sebe.
Ali najveća poruka ove priče nije da svako dijete treba postati novi Aleksandar Zverev.
Najveća poruka jeste da svako dijete treba znati da nije manje vrijedno zbog dijabetesa. Da može trčati, igrati se, učiti, smijati se, baviti se sportom i sanjati velike snove. Ne mora osvojiti Grand Slam da bi bilo pobjednik.
Roditelji, zagrlite svoju djecu i budite njihova najveća snaga. Učitelji, ohrabrujte ih da vjeruju u sebe. Treneri, dajte im priliku i ne gledajte dijagnozu prije osmijeha, volje i želje za igrom. A svi mi, kao društvo, budimo podrška, a ne prepreka.
Djeci koja žive s dijabetesom treba govoriti o Aleksandru Zverevu. Ne zato da bi svi postali vrhunski teniseri, nego da shvate da dijabetes nije kraj djetinjstva. Nije kraj igre. Nije kraj snova.
Zato hvala, Aleksandre Zverev. Hvala što svojim primjerom pokazuješ da hrabrost nema dijagnozu. Hvala što svojim uspjesima ulijevaš nadu roditeljima, a djeci vraćaš vjeru da mogu živjeti punim plućima.
Jer svako dijete koje se svakog jutra probudi, izmjeri šećer, primi insulin i nastavi živjeti, učiti, igrati se i smijati, već je pobjednik.
Zato, djeco, ne bojte se svojih snova. Dijabetes vas ne definiše. Vi ste mnogo više od svoje dijagnoze. Vi ste hrabri, snažni i vrijedni. Vi ste već pobjednici.
Neka nijedno dijete nikada ne zaboravi da je voljeno, važno i hrabro. I u najtežim trenucima postoji nada.
Sa ljubavlju i podrškom – za svako dijete, svuda u svijetu.
Junus Čajdin
